FOTO: ARHIVA
Penelope Cruz glumi u filmskoj ekranizaciji romana »Napokon rođen»
Otkako je došla u Hrvatsku, na snimanje svog novog filma, oskarovka i prema mnogima jedna od najvećih filmskih diva današnjice Penelope Cruz budi nevjerojatan interes te kao i Angelinu Jolie ovog ljeta na Brijunima i španjolsku glumicu budnim okom prate brojne novinarske ekipe. Doznali smo kad se budi, kad je na šminkanju, što jede za doručak, kako joj je tamna kosa prošarana sijedim vlasima. Nisu izostala ni nagađanja je li lijepa Španjolka prirodno sijeda ili je pak to dio stylinga za njezinu novu ulogu. A o njezinoj novoj ulozi, barem iz medija, nije se mnogo moglo doznati osim da je riječ o filmu talijanskog redatelja Sergia Castellitta »Venuto al mondo« koji se snima na lokacijama u Hrvatskoj i BiH.
Domaćoj publici film bi osim što u njemu glumi lijepa Penelope mogao biti zanimljiv i stoga što govori o ratu na prostorima bivše države, (radnja se djelomično odvija i u Hrvatskoj), a snimljen je prema uspješnici Castellittove supruge, slavne talijanske spisateljice irskih korijena Margaret Mazzantini, koja je ovog ljeta objavljena i na hrvatskom pod naslovom »Napokon rođen« (Algoritam, prijevod Ana Prpić).
FOTO: ARHIVA
Margaret Mazzantini
I u prvoj Castellittovoj ekranizaciji jednog od romana Margaret Mazzantini, »Non ti muovere« (Bez pomaka) Penelope Cruz tumačila je glavnu ulogu. No dok je u tom filmu glumila siromašnu djevojku koja postaje ljubavnica uglednog rimskog liječnika te tragično okončava život, ovaj put Penelope glumi Talijanku Gemmu koja se vraća u zemlju pogibije svoga supruga. Radnja romana u kojoj se isprepliću sadašnjost i ratom obilježena prošlost, smještena je u BiH i na prostorima bivše Jugoslavije te u Italiji.
Margaret Mazzantini trebalo je sedam godina da napiše knjigu na čiju je ideju došla još 1991. godine. Kako je otkrila predstavljajući svoj roman, kad je počeo rat na prostoru bivše Jugoslavije željela je napisati knjigu na tu temu, ali kako joj se te godine rodilo prvo dijete nije, kaže, imala snage napisati takvo važnu i ozbiljnu priču.
»Taj kontrast između radosti zbog rođenja djeteta i ratne mizerije koja se događala s druge strane mora bio je osjećaj koji sam željela ispričati. Čvrsto vjerujem da samo putem intimnih priča sačinjenih i od sreće i od tuge mogu prenijeti značenje te tragedije«.
Mazzantini je u Italiji posljednjih dvadesetak godina postala jedna od najcjenjenijih i najnagrađivanijih spisateljica. Rođena je 1961. godine u Dublinu, u umjetničkoj obitelji: otac joj je talijanski pisac, majka irska slikarica. Obitelj je stalno mijenjala boravišta sve dok se nije napokon preselila u Tivoli nedaleko od Rima. Nakon što je diplomirala na rimskoj Akademiji dramskih umjetnosti Margaret Mazzantini započela je glumačku karijeru koja je trajala gotovo dvadeset godina – tijekom osamdesetih i prve polovine devedesetih igrala je u kazalištu, filmu, televizijskim dramama. Prvu knjigu »Il catino di zinco« objavljuje 1994. godine i osvaja prestižnu nagradu Campiello. No presudan u karijeri bit će njezin sljedeći roman »Bez pomaka« (»Non ti muovere«) iz 2001. za koji je primila najveću talijansku književnu nagradu Strega.
FOTO: ARHIVA
Hrvatski prijevod knjige u izdanju Algoritma
Prema tom njezinom dosad najuspješnijem romanu prodanom u 1,5 milijuna primjeraka diljem svijeta 2004. Sergio Castellitto snimio je film sa slavnom španjolskom glumicom u glavnoj ulozi.
Tek nakon sedam godina Margaret Mazzantini objavila je roman »Napokon rođen«, a ovog proljeća u Italiji joj je izašla još jedna knjiga »Nessuno si salva da solo« (»Nitko se ne spašava sam«). Na pitanje zašto joj je toliko dugo trebalo da napiše još jednu knjigu odgovorila je kako je pisanje za nju bolan proces.
»Za mene je pisanje kao odlazak u rudnik. Pokušala sam pisati razne stvari, ali nisam bila zadovoljna sve dok nisam počela pisati ovu knjigu«.
Kako je radnja smještena u Sarajevo, bila su joj dragocjena, ispričala je, sjećanja na taj grad koji je posjetila nedugo nakon rata.
Roman počinje telefonskim pozivom – jedan stari prijatelj, Gojko, pjesnik iz Bosne i Hercegovine, prijatelj, neostvarena ljubav kojeg je upoznala za vrijeme Olimpijskih igara 1984. i koji će je upoznati s njezinim budućim suprugom Diegom, ljubavi njezina života, nakon dosta godina javlja se iz Sarajeva i poziva Gemmu da posjeti taj grad u kojem se priređuje izložba ratnih fotografija. Na izložbi će biti i Diegovi radovi. Gemma živi u Rimu sa suprugom Gulianom i šesnaestogodišnjim sinom Pietrom kojeg je dobila u braku s poginulim fotografom iz Genove. U želji da pokaže sinu gdje mu je poginuo otac Gemma zajedno s Pietrom kreće na put u Sarajevo. Početak je to priče koju na petstotinjak stranica razrađuje Mazzantini vraćajući se u prošlost u namjeri da ispriča cijelu Gemminu bolnu životnu priču obilježenu snažnom željom da postane majka. Pietro je naime plod Gemmine duge i mukotrpne borbe da dobije dijete što će joj se u dramatičnim i nevjerojatnim okolnostima ostvariti upravo u jeku rata u Sarajevu u koje prvi put dolazi osamdesetih godina kako bi napisala znanstveni rad o Ivi Andriću. Osim u Sarajevu Gemma i Diego naći će se u svojim lutanjima i na Korčuli, u Dubrovniku... Kakva će biti sudbina to dvoje talijanskih ljubavnika, kasnije supružnika, tko je Ante, dječak s Korčule, kako umire Diego i zašto se Gemma vraća u Italiju s »ukradenim djetetom«, na ta pitanja Mazzantini u vješto ispričanoj priči s mnogo emocija postupno daje odgovore držeći čitatelja u neizvjesnosti do posljednje stranice.
Prema riječima spisateljice, nije joj bila namjera napisati povijesnu fikciju s ratom u prvom planu.
»Sebe smatram prije svega pripovjedačicom. Želim kroz sasvim osobne, intimne i često bolne priče dirnuti čitatelja. I u ovoj priči zanimali su me prije svega životi protagonista, sa svim njihovim usponima i padovima«, rekla je spisateljica.