Svatko ima dvojnika

Orhan Pamuk (1952.) je najpoznatiji, najcjenjeniji, najprodavaniji i najprevođeniji suvremeni turski pisac. Uspoređuju ga s Borgesom, Calvinom, Nabokovom, DeLillom i Kafkom. Živi u rodnome Istambulu, koji je česta tema njegove književnosti, u stanu s pogledom na Bospor. Navodno ne ustaje prije četiri po podne – jer upravo noću nastaju njegovi hipnotički svjetovi koji su poput njega samog uvijek negdje između: između Istoka i Zapada, između islama i kršćanstva, između modernosti i tradicije, između demokracije i despotizma.
Odbio je najviše tursko priznanje, da postane »državnim umjetnikom« rekavši »kako ne bi mogao pogledati u lice ljudima do kojih mu je stalo«. Kritizirao je režim i zalaže se za slobodu Kurda, pa je dosljedan sebi odbio prihvatiti nagradu od toga istog režima. U svojoj je zemlji kontroverzna ličnost i umjetnik: jedni ga optužuju da je odveć potpao pod utjecaj Zapada (studirao je u Americi suvremene književne tehnike), dok drugi kažu da se sav zakopao u prošlost i tradiciju. Na Zapadu je slavu stekao svojim trećim romanom, upravo ovim, »Bijelim zamkom« (1985., engleski 1990.) za koji je dobio Independentovu Nagradu za stranu književnost. Najveći bestseler mu je »Novi život« (1994), a roman nazvan remek-djelom »Zovem se Crvena« (1998.) još je uvijek hit i na istoku i na zapadu.
I uza sve to, »Bijeli zamak« je prvo objavljivanje Orhana Pamuka na hrvatskome, i to je, na žalost, preveden s engleskoga, čime smo posve sigurno zakinuti za stilske finese i jezično bogatstvo. Međutim, što je tu je, pa valja biti zahvalan izdavaču što imamo i to, a kako čujem objavit će, ali kažu u prijevodu s izvornika, i »Novi život« te »Zovem se Crvena«. No, budući da je ipak rasan, ovomu konju ne valja gledati u zube.
Priča »Bijelog zamka« smještena je u Carigrad u 17. stoljeću. Zapravo, rukopis te priče 1982. pronađe istraživač u nekom zaboravljenom arhivu, i opčinjen pripoviješću, odluči je objaviti. Tako doznajemo da je mladi učenjak iz Venecije zarobljen na brodu i odveden u roblje u Carigrad. Nakon zatvorskog trapljenja dospijeva u »vlasništvo« čovjeka zvanog Hodža, koji svojim znanjima služi pašama i sultanu. Hodža je željan znanja i zahtijeva od Mlečanina da ga pouči svemu što zna. Ispostavi se i da je Hodža njegov tjelesni dvojnik (!). Među njima se razvija suptilan i složen odnos, koji se dodatno usložnjava njihovim odnosom sa Sultanom. Nakon što razmijene egzaktna znanja, oni razmjenjuju i osobna sjećanja, osjećaje, snove, slutnje, želje…
Hodžin je san načiniti neko iznimno moćno oružje kojim će Sultan poraziti sve svoje neprijatelje i pokoriti ostatak svijeta. On doista i načini neku strašnu spravu, ali to oružje propadne u močvarama na dalekom sjeveru, negdje u Poljskoj, u pokušaju da osvoji Bijeli zamak. Navodno, nakon toga Hodža nestane tako što pobjegne u Italiju u ruhu Venecijanca, a Venecijanac pak prerušen u Hodžino ruho ostaje uz Sultana i postane mu jedan od prvih dvorjanina, uživajući milost i bogatstvo.
Upravo nam on, navodno, i pripovijeda u prvome licu cijelu tu štoriju o njima dvojici. A to sve »navodno« – zato što nas Pamuk u jednome trenutku ostavi u nedoumici tko je stvarni pripovjedač: Hodža ili Mlečanin. O tome zapravo i jest riječ: što čini naš identitet? Jesu li to znanja koja posjedujemo, sjećanja iz života i ljudi koje smo susretali, vjera i jezik kojim se obraćamo svomu bogu? Jesu li to naši snovi, najintimnije misli, najskrovitije nade? Jesu li Hodža i Mlečanin nakon desetljeća zajedničkog života i eksperimentalnog razmjenjivanja životnih sadržaja uistinu postali jedna osoba, dvostruka i u dva tijela? Tko je tko? To je, barem meni, najintrigantnija razina iščitavanja »Bijelog zamka«.
Na kraju će naš pripovjedač reći: »Nije ni želio zamišljati kako bi strašan bio svijet kad bi ljudi uvijek govorili o sebi, o svojim osobitostima…« Zato što upravo to rade Hodža i Mlečanin. (Zapravo je strašan svijet u kojem mi živimo tri i nešto više stoljeća poslije – jer uglavnom ljudi baš to i rade: neprestano govore o sebi – to je nama naša borba za /zapadnjački/ individualizam dala.) Neprestano traganje za onim što je u nama samo nas čini nesretnima.
Međutim, »Bijeli zamak« je još mnogo više: to je i povijesni i filozofski roman. Sadrži sve one slojeve i mozaike maloazijskog svijeta »između«, svu bremenitost prošlosti i (ne)jasnoću pojedinačne egzistencije, sve napore ljudskog duha da ovlada kako silama prirode i dana, tako i silama duha i noći… Proničući u podrobnosti istančanog odnosa između Hodže i Venecijanca, proniče se u jedan hipnotički svijet koji privlači koliko svojom egzotičnošću i začudnošću toliko i bliskošću i unutarnjim prepoznavanjem.
Pamuk je majstor koji priču stvara vješto poput drevnih graditelja: možete istraživati mračne uličice i zakutke, udisati punim plućima na prostranim trgovima, izgubiti se u ljepoti okolnog krajolika, prepustiti se svježim vjetrovima u tlocrtu naselja, nasmrt se prepasti pred nekim bezdanom, u užasu se probuditi u podzemnoj katakombi… Ukratko: kao i grad, priču treba proživjeti, a ne ispripovijedati.

Jadranka Pintarić