Previsoke cijene energenata prema kupovnoj moći

Ina ukupno vrijedi više od deset milijardi dolara. Zbog čega je trebalo prodati četvrtinu Ine mađarskom gubitašu MOL-u za petsto milijuna dolara, odnosno za iznos pet puta manji od njene vrijednosti i izazvati štetu koja iznosi oko dvije milijarde dolara? I ugovor s Italijom o jadranskom plinu rezultirao je štetom od oko dvije milijarde dolara. Zašto je to bilo potrebno? / HEP-ovi gubici u dovođenju električne energije do potrošača dosežu triput veći iznos, nego što su u EU. Pojedinih godina veći su od ukupne proizvodnje struje svih termoelektrana (bez toplana), ili gotovo dostižu iznos ukupne potrošnje struje u industriji ili polovinu potrošnje u kućanstvima u Hrvatskoj. Njihovim smanjivanjem na europsku razinu ostvarila bi se ušteda 1,5 milijardi kWh i smanjilo onečišćenje okoliša u proizvodnji električne energije u termoelektranama u Hrvatskoj za trećinu

BRANIMIR MOLAK

U jednim našim dnevnim novinama objavljeno je pitanje premijeru: Što krije Ina, odnosno što se krije iza prodaje Ine, a zbog neplaćanja petsto milijuna američkih dolara.
Dobra je adresa na koju je upućeno pitanje, međutim nije i pitanje. Mnogo bolje bi bilo da se premijera pitalo zašto je prodana četvrtina Ine za petsto milijuna dolara kada ona vrijedi najmanje deset milijardi američkih dolara, odnosno zašto je četvrtina Ine prodana za samo petinu njene vrijednosti.
Moglo ga se pitati i za štetan ugovor o NE Krško, a moglo se pitati i bivšeg premijera (onog prije 3. siječnja 2000.) o ugovoru o jadranskom plinu ili o troškovima Plomina 2.
Moglo se pitati i premijera iz 1993. o planiranju opskrbe naftom – Janafom – rafinerija pod srpskom kontrolom potkraj 1992., kad je trećina Hrvatske bila okupirana, pa kad tzv. krajinski četnici nisu za to imali razumijevanja, »moralo« se slati neprijatelju naftne derivate drugim putevima.
Moglo se pitati i premijere koji su vladali prije osamostaljenja Hrvatske još o mnogim drugim »divnim« potezima u energetici.
Sva su ta pitanja, dakako zbog »demokracije«, ostala bez odgovora, a imaju za posljedicu nerealno visoke cijene energenata u Hrvatskoj u odnosu prema kupovnoj moći stanovništva, gotovo bez iznimke najvišoj u odnosu prema zemljama u Europi (istok i zapad).
Šteta od elementarnih nepogoda u Hrvatskoj (višegodišnji prosjek) procjenjuje se na oko tristo milijuna dolara na godinu i mnogo je manja nego šteta od djelovanja političara.
Na primjer, prodajom četvrtine Ine izazvana je šteta od oko dvije milijarde dolara, ugovorom o NE Krško oko 1,9 milijardi dolara štete, ugovorom o jadranskom plinu oko dvije milijarde…
Subvencija cijene plina za proizvodnju gnojiva u »Petrokemiji« u Kutini za izvoz također je štetna, no najveća šteta je nastojanje i ostvarenje opskrbe agresora naftom i derivatima u Domovinskom ratu.
Koliko je ljudskih života tim činom izgubljeno?
Samo pridobive rezerve plina plinskih polja Ine vrijede oko šest milijardi, a nafte oko 1,8 milijardi dolara. Što je s rafinerijama, benzinskim crpkama, naftovodima, plinovodima, opremom, zgradama itd.?
Dakle, Ina ukupno vrijedi više od deset milijardi dolara. Zbog čega je trebalo prodati četvrtinu Ine mađarskom gubitašu MOL-u za petsto milijuna dolara, odnosno za iznos pet puta manji od njene vrijednosti i izazvati štetu koja iznosi oko dvije milijarde dolara? I ugovor s Italijom o jadranskom plinu rezultirao je štetom od oko dvije milijarde dolara. Zašto je to bilo potrebno?
Šteta od ugovora sa Slovenijom o NE Krško iznosi oko 1,9 milijardi dolara. Nju čini poklonjena elektrana sedamsto milijuna dolara (ukidanje obveze Sloveniji da sagradi elektranu u Hrvatskoj), preuzeta obveza Hrvatske za zbrinjavanje radioaktivnog otpada i razgradnju elektrane oko tristo milijuna (nisu nikad bili obveza Hrvatske) i ukradena, odnosno neisporučena električna energija Hrvatskoj u pet godina oko devetsto milijuna dolara (11 – 12 milijardi kWh po cijeni od deset do deset centi po kWh koju u prosjeku plaćaju kućanstva, umanjeno za troškove goriva i održavanja).
Ta količina struje kućanstvima u Hrvatskoj dovoljna bi bila za opskrbu u razdoblju duljem od dvije godine. Zašto nije ta energija poklonjena stanovnicima Hrvatske nego Sloveniji? Što je s planom za slučaj nesreće? Što je sa sigurnošću elektrane? Možda bi elektranu trebalo što prije zaustaviti i konzervirati?
HEP-ovi gubici u dovođenju električne energije do potrošača doseže triput viši iznos, nego što su u EU. Pojedinih su godina veći od ukupne proizvodnje struje svih termoelektrana (bez toplana), ili gotovo dostižu iznos ukupne potrošnje struje u industriji ili polovinu potrošnje u kućanstvima u Hrvatskoj. Njihovim smanjivanjem na europsku razinu ostvarila bi se ušteda 1,5 milijardi kWh i smanjilo onečišćenje okoliša u proizvodnji električne energije u termoelektranama u Hrvatskoj za trećinu.
Tko će to postići? Ti koji su razarali energetiku od osamostaljenja Hrvatske, pa i prije, neće.
Zanimljivo je i ono što se događa s »Petrokemijom« u Kutini. Ona naime od Ine kupuje plin po oko devet centi po prostornom metru, a Ina ga uvozi iz Rusije po petnaest, šesnaest centi. Domaćinstva plaćaju plin (u Zagrebu) oko trideset centi, a Ina i distributeri, kojih ima više od četrdeset, što pokazuje kako je to unosan posao, traže još više cijene.
Jadranski plin Talijanima se isporučuje po oko 6,3 ili po osam centi. Proizvodna cijena plina u kontinentalnom dijelu Hrvatske je do tri, četiri centa, a prodaju ga kućanstvima gotovo deset puta skuplje po 30 centi. Zašto?
»Petrokemija« troši plina kao sva kućanstva zajedno, a u dvadeset godina postojanja potrošila je plina više nego kućanstva od kada troše plin u Hrvatskoj.
Kada zimi nema plina za »Petrokemiju« zbog neriješenog problema dobave, političari izvedu zaposlene (i seljake?) na blokadu cesta »jer neće biti gnojiva za proljetnu sjetvu«, a oko šezdeset posto ukupne proizvodnje u dvadeset godina postojanja »Petrokemija« izvozi izvan granica, dakle, o nedostatku gnojiva za sjetvu u Hrvatskoj nema niti govora.
Zar proizvodnju gnojiva za izvoz trebaju subvencionirati kućanstva? Možda bi bilo jeftinije platiti zaposlenima u »Petrokemiji« da se odmaraju nego da rade za takav izvoz?
Što se već godinama događa u energetici Hrvatske možda najbolje ilustrira skup održan potkraj 1992. godine kada je još gotovo trećina Hrvatske bila okupirana.
Na tom skupu uz podatke o radu naftovoda prikazane su prognoze rada naftovoda u 1993. i sljedećim godinama. Dani su podaci o golemim količinama nafte koju se kanilo prevesti naftovodom u rafinerije pod srpskom kontrolom (osjetno više nego je ukupna potrošnja nafte u Hrvatskoj), kao da rata nema. Čini se da tzv. krajinski četnici nisu znali za te »stručne« prognoze pa nisu dopustili rad naftovoda, ali je zato brzo nađeno novo rješenje, odnosno povećan je transport – izvoz naftnih derivata iz Hrvatske, kako agresorski ratni stroj ne bi stao.
Dakako da za spomenuto nitko nije odgovarao. Organizatora toga skupa zacijelo bi bilo dobro poslati u Haag na ispitivanje? Koliko je ljudi poginulo zbog tih »aktivnosti«?
Slične su bile i prognoze (iste prognostičke »škole«) o budućem »golemom porastu« potrošnje električne energije naročito u hrvatskoj industriji, na osnovi kojih je proizišla »potreba« za hitnom gradnjom elektrane na ugljen (Lukovo Šugarje) u parku prirode Velebit ili pokušaj krajnje »mutne« plinske elektrane Jertovec, koje, nasreću, nisu sagrađene.
Hrvatska uvozi više od pedeset posto potrebnih energenata i sve više je ovisna o uvozu, a pritom izgubi u pretvorbama, transportu i samopotrošnji energije energetskih sustava gotovo 40 posto ukupno potrošene primarne energije.
U Hrvatskoj nema niti valjanih bilanci energije, a kamo li koncepcije razvitka s jasnim ciljevima i strategije dosizanja tih ciljeva. Sve to, dakako, ima za posljedicu nerealne visoke cijene energenata u Hrvatskoj u odnosu prema kupovnoj moći stanovništva.
Prosječan stanovnik Hrvatske za ono što privrijedi u istom vremenskom intervalu, može kupiti u odnosu prema prosječnim stanovnicima dvadesetak europskih zemalja 1,9 puta manje električne energije (2000. godine nakon poskupljenja), čak 3,8 puta manje plina (1997. godine) ili 3,4 puta manje bezolovnog benzina 95 (1997. godine, dakle, prije drastičnog poskupljenja naftnih derivata u Hrvatskoj 2000. godini).
To u Hrvatskoj osjećaju osobito oni koji se smrzavaju jer ne mogu platiti račune za struju, plin, grijanje…, a za što su krivi »potrošeni« političari i njihove stranke, pa ma koliko novca birača potrošili za svoje lijepo slikanje prije izbora.
Autor je doktor tehničkih znanosti, diplomirani inženjer.