Životna priča koja zaslužuje roman: Dostojan pokop hrvatskom antifašistu mučeniku nakon šezdeset godina

Posmrtni ostaci Frana Vidasa stigli su u Hrvatsku, u obiteljski dom 8. travnja 2004. Bez pomoći Branka Plećaša, hrvatskoga generalnoga konzula u Münchenu, taj uspjeh ne bi se mogao ostvariti. Taj diplomat bio je na razini svoje profesionalne, nacionalne i ljudske dužnosti... Na moju radost i radost obitelji Car, on ne samo što me nije odbio kao »HDZ-ovski ološ«, kako su nam tepali u Piculinu ministarstvu, nego je promptno intervenirao kod njemačkih vlasti. Učinio je to diplomatski vrlo profesionalno i s dubokim poštovanjem za gospođu Adu Car / Treći čin ove drame traje. Obitelj smatra da posmrtni ostatci Frana Vidasa zaslužuju pokop po obredu vjere kojoj je pokojnik pripadao, a nakon pokopa da se održi sveta misa zadušnica. Umjesto da tu zamolbu prihvati kao nešto normalno, lokalni župnik ne nalazi zajednički jezik s gospođom Car i savjetuje joj da kutiju s očevim kostima jednostavno stavi u obiteljsku grobnicu, a on će obaviti kršćanski čin pokopa naknadno. Ali ne griješi samo župnik. Gdje je sada Savez antifašista, gdje političke stranke?

ĐURO VIDMAROVIĆ

Nekoliko sam puta na sjednicama Hrvatskoga diplomatskoga kluba, govoreći o osobnim poniženjima i sličnim iskustvima kolega veleposlanika nakon što je 2000. godine ministrom vanjskih poslova postao SDP-ovac Tonino Picula, naglasio kako bih želio da slično iskustvo ne trebaju proći kolege koje je na mjesto veleposlanika ili generalnih konzula imenovao Račanov režim, što ne isključuje ispravljanje učinjenih nepravdi.
O tom iskustvu treba pisati i dobro je što se neki kolege javljaju. Dobrih i zlih ljudi ima na svim stranama.
Nakon smjene vlasti 2000., generalnim konzulom u Münchenu imenovan je profesionalni diplomat Zvonko Plećaš, kadar koji se u Ministarstvo vanjskih poslova prebacio iz nekadašnjeg SSIP-a pokojne Jugoslavije.
Spominjanje starih kadrova koji su promijenili boje po logici - koju su prenijeli i na nas - veži konja gdje ti aga kaže, kod mnogih izaziva neraspoloženje. No, moram svjedočiti da sam kao predsjedavajući hrvatske delegacije u Vijeću republika i pokrajina SFRJ - znam da se današnjoj mladeži od ovih kratica diže kosa na glavi, ali tada je to bila naša stvarnost - susreo gospodina Plećaša u »Hrvatskoj kući«, kako smo zvali mali gostinjac za hrvatske parlamentarce u Novom Beogradu, u kojem smo boravili tijekom skupštinskih zasjedanja.
To znači da se nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. stavio na raspolaganje svojoj domovini. Većina jugoslavenskih veleposlanika Hrvata postupila je na isti način, produljivši doduše time svoje uspješne diplomatske karijere, ali i pomažući mladoj hrvatskoj diplomaciji u stjecanju stručnih znanja.
Hrvatska je vlada prihvaćala bivše jugodiplomate; to smo tada smatrali nečim normalnim i nitko se tome nije protivio premda je bilo izraženih bojazni koje su se, nažalost, potvrdile 2000. godine. Nakon gubitka izbora, »Tuđmanov veleposlanički kadar« našao se većinom na ulici. SDP i partneri zadržali su samo one s kojima su našli zajednički jezik. To treba isticati neprekidno radi povijesne istine da bi se podcrtala nerevanšistička politika pokojnog predsjednika i tadašnjih ministara vanjskih poslova. A svi su ti diplomati bili članovi SKJ-SKH, dobro provjereni i ideološki educirani kadrovi, jer samo je takve Partija slala u diplomatske misije.
To je prvi dio priče u kojoj je i gospodin Zvonko Plećaš. Poslije 2000. godine nismo se više vidjeli. On je unaprijeđen, a ja sam s ostalim »tuđmanovcima« bačen u staro željezo. Novu 2003. godinu i Božić po julijanskom kalendaru dočekao sam s malom skupinom hrvatskih hodočasnika u Nazaretu, odnosno Betlehemu - pustila nas jedna, pa druga policija, pa straža i napokon vojska!. U toj skupini nalazila se starija gospođa iz Lovrana, Ada Car, udova dr. Nila Cara, brata poznatoga hrvatskoga književnika Viktora Cara Emina. Od te dostojanstvene gospođe saznao sam životnu priču koja zaslužuje roman. Stjecajem okolnosti, ušao sam u tu priču, a onda sam u nju uveo i Zvonka Plećaša.
Otac gospođe Ade, Fran Vidas, rođen 5. veljače 1886., bio je trgovac i ugledan čovjek iz Hreljina. Tijekom Drugoga svjetskog rata u Hreljinu se zatekla veća skupina Židova koje su mještani skrivali u svojim kućama izlažući se sami životnoj opasnosti. Trgovac Vidas, premda otac brojne obitelji, imao je u tom humanom, ali riskantnom pothvatu svoju ulogu.
Poslije rata taj hrabar i kršćanski čin hreljinskih Hrvata bio je zaboravljen. Tek 1993. godine u Biltenu broj 28/29, koji izdaje Židovska općina u Zagrebu, jedan od preživjelih Židova sjetio se dobročinitelja iz Hreljina. Bio je to umirovljeni profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta dr. Aleksandar Goldstein. On je objavio svoja sjećanja na vrijeme provedeno u Hreljinu i ljude koji su ih čuvali. Spomenuo je imena plemenitih Hrvata, među kojima je bio i Fran Vidas.
Nakon toga svjedočenja, Frana Vidasa predložila je gospođa Ljubica Štefan Yad Vashemu za Pravednika među narodima, ali prijedlog nije prihvaćen.
Fran Vidas nije preživio rat. Nakon kapitulacije Italije Hrvatsko su primorje zaposjele hitlerovske vojne snage. Političko opredjeljenje trgovca Vidasa nije bilo pronacističko, a pomaganje Židovima nije ostalo neprimijećeno. Uhićen je 8. veljače 1944. s većim brojem Hrvata i zatočen u riječkom zatvoru Via Roma, a odatle prebačen nakon tri mjeseca u Trst, gdje ga je njemački vojni sud osudio na smrt, da bi potom bio pomilovan na doživotnu robiju i prebačen u zatvor u njemačkom gradu Landzberg am Leich nedaleko od Augsburga.
Ondje je zbog maltretiranja i uskrate liječničke pomoći podlegao 10. veljače 1945. Njegova udovica ostala je nezbrinuta s četvero malodobne djece. Došla je nova vlast, ali činjenica što je njezin muž bio trgovac drvom, dakle »buržuj«, imala je veću težinu od činjenice što je kao antifašist ostavio život u nacističkom zatvoru. Arhivski zapisi o posljednjim danima Frana Vidasa postoje i objavila ih je Ljubica Štefan u riječkom Novom listu 9. siječnja 1995. godine.
Preminuli zatvorenici bili su pokopani na zatvorskom groblju. Nakon pada nacizma, građani Landzberga sačuvali su to groblje od devastacije. Na svaki grob stavili su križ, a na njemu pločicu s prezimenom pokojnika te godinama njegova rođenja i smrti. Tek 1966. obitelj saznaje za grob Frana Vidasa i preuzima brigu o njemu. Godine 2002. njemačka vlast donosi odluku o ukidanju groblja. Gospođa Ada i njezina braća šalju molbu njemačkim vlastima da im omoguće ekshumirati posmrtne ostatke Frana Vidasa i prenijeti ih u Hrvatsku.
Tada nastaje mučno natezanje s birokracijom. Lokalne vlasti ne reagiraju na molbu obitelji, a gospođa Ada obraća se Veleposlanstvu SR Njemačke u Zagrebu, Fumićevu Savezu boraca, ljudima iz redova Crkve koje je poznavala...
Za lokalne njemačke vlasti presuda Franu Vidasu iz 1944. na doživotni zatvor još ima legitimitet, premda ju je donio vojni sud nacističke soldateske, tako da se njegove kosti tretiraju kao posmrtni ostatci zločinca, a ne žrtve jednog zločinačkog režima. Obitelj to ne prihvaća. Birokracija čini sve da bi obitelj odustala od nakane...
Tada se gospođa obraća meni za pomoć nakon mnogih obijenih vrata, sva zdvojna i uvrijeđena što se nevinoj žrtvi koju su nacisti ubili to može događati šezdeset godina nakon rata. Ja sam opet iskoristio poznanstvo s gospodinom Plećašem, generalnim konzulom u Münchenu i zamolio ga za pomoć.
Na moju radost i radost obitelji Car, on ne samo što me nije odbio kao »HDZ-ovski ološ«, kako su nam tepali u Piculinu ministarstvu, nego je promptno intervenirao kod njemačkih vlasti. Učinio je to diplomatski vrlo profesionalno i s dubokim poštovanjem za gospođu Adu Car.
Generalni konzul Plećaš i njegovi suradnici imali su strpljenja u komunikaciji s gospođom, osobno je ugostiti tijekom boravka u Njemačkoj i strepiti s njom u neizvjesnosti, jer se tek nakon intervencije kod ministrice pravosuđa dobila konačna dozvola za ekshumaciju i transport posmrtnih ostataka Frana Vidasa u Hrvatsku, kamo su stigli u obiteljski dom 8. travnja 2004.
Bez pomoći Branka Plećaša, hrvatskoga generalnoga konzula u Münchenu, taj uspjeh ne bi se mogao ostvariti. Taj diplomat bio je na razini svoje profesionalne, nacionalne i ljudske dužnosti, i to zaslužuje javnu pohvalu i zahvalu. Treći čin ove drame traje, pa želim i na njega upozoriti. Obitelj smatra da posmrtni ostatci Frana Vidasa zaslužuju pokop po obredu vjere kojoj je pokojnik pripadao, a nakon pokopa da se održi sveta misa zadušnica. Umjesto da tu zamolbu prihvati kao nešto normalno, lokalni župnik ne nalazi zajednički jezik s gospođom Car i savjetuje joj da kutiju s očevim kostima jednostavno stavi u obiteljsku grobnicu, a on će obaviti kršćanski čin pokopa naknadno.
Osobno sam razgovarao s gospodinom župnikom i osjetio hladnoću, pa i nezainteresiranost glede toga pokopa. Nije shvatio kako je rijedak slučaj da se kosti hrvatskog antifašista mučenika, pritom jedne povijesno snažne ličnosti u lokalnim okvirima, vraćaju nakon šezdeset godina u domovinu. Zbog toga držim da lokalni župnik griješi, ili ga gospođa Car i ja nismo pravilno razumjeli.
Ali ne griješi samo župnik. Gdje je sada Savez antifašista, gdje političke stranke?
Na kraju, tko je ono rekao da ga okružuje mnogo ljudi, ali tu i tamo pokoji čovjek?
Autor je član Društva hrvatskih književnika, veleposlanik u mirovini.