Kako zaštititi neugodno narušeni ugled Matice hrvatske

Igor Zidić zapravo šteti Matici hrvatskoj... Tek kada se u vlastitom dvorištu riješimo takvih nacinostalgičarskih ispada, hrvatska će se diplomacija s pravom moći ljutiti i prosvjedovati zbog činjenice da Hrvatska – kao doista bitan europski činitelj i baštinik antifašizma – nije dosad pozivana na obilježavanje dana savezničkog desanta na Normandiju

KRUNO ZAKARIJA

Nakon što sam u svibnju objavio svoj(e) prosvjed(e) u Vjesniku (Pisma čitatelja, 2. svibnja, tekst u Stajalištima, 16. svibnja) i u Novom listu protiv ultradesničarskih i neonacističkih iskaza u intervjuu g. Igora Zidića u Hrvatskom slovu (od 30. travnja), dakle, trebalo je čekati da se još dogodi elementarni antisemitski incident, pa da napokon, sasvim polagano, počne stizati do svijesti koliko je sve to – za sve građane i za samu Hrvatsku kao državu – vrlo neugodna stvar.
Tako je nedavno svojim antisemitskim istupom općinski vijećnik Ivan Zec uspio počiniti međunarodni incident, isprovociravši javnu sablazan biznismena židovskog podrijetla Davida Lewisa, te je time potaknuo novinare da, ponešto sramežljivo, ispune prostor političkih stranica dnevnih listova – a istom je stigao čak i u najgledaniju političku emisiju, u Dnevnik HTV-a.
U svemu tome zanimljiv je pak »odgovor« preostalih općinskih vijećnika Župe Dubrovačke na novinarsko pitanje zašto su odšutjeli i uopće nisu reagirali na antisemitski istup kolege vijećnika Ivana Zeca: »Bilo je tako nevjerojatno neočekivano, da se nismo snašli!«
Prema tome, zapravo proizlazi, problem je bio u tome što nepostojeći »centralni komitet partije na vlasti«, iako je očito trebao baš to učiniti, nije ispisao jasne političke direktive koje bi u obliku instrukcija za svaku političku prigodu lokalni politički djelatnici znali u svakom trenutku provesti.
Da nije tako neugodno, bilo bi čak i smiješno.
Analogno, upravo je toliko vremena trebalo i potpredsjedniku Matice hrvatske gospodinu Vlahi Bogišiću da shvati kako je doista nešto potrebno poduzeti da bi se koliko-toliko zaštitio neugodno narušeni ugled Matice hrvatske.
Stoga je odlučio javno izreći, kako su zabilježili dnevni mediji: »Zidićevi stavovi nisu stavovi Matice«.
No još do jučer, svijest o problemu koji nastaje nacinostalgičarskim ispadima svijesti ponekog od javnih djelatnika stajala je samo u prikrajku novinarskih kuloara. U međuvremenu je gospodin Igor Zidić održao još jedan blasfemičan politički istup na godišnjoj skupštini Matice hrvatske, u Splitu. Citiram o tome tekst novinskog izvjestitelja pod naslovom »Zalažemo se za kršćansku Europu« (Slobodna Dalmacija, 6. lipnja).
»U proteklom razdoblju o Matici su ... zlobni plaćenici pisali da je profašistička, nacionalistička, da se treba odreći hrvatstva ... Što smo mi učinili da nas se tako proziva, osim što smo digli glas protiv komunizma.«
»Matica jest za Europu i podržava ulazak Hrvatske u Uniju, ali ne pod bilo koju cijenu«... jer ... »je neprirodno da se kršćani u Europi, koji su je osnovali, danas moraju boriti da riječ kršćanstvo uopće uđe u europski ustav. Ako se za to zauzimamo, ne znači da smo ksenofobični, kako nam spočitavaju dojučerašnji članovi partijskih komiteta«.
»Nikada ne smijemo dopustiti da nam se zbog toga stavlja pečat protueuropske, protufašističke, ksenofobične ili čak prokomunističke organizacije«.
»Matica će ostati kulturna ustanova, ali ne i apolitična, budući da nitko ne može reći gdje prestaje kultura, a počinje politika«.
Dakle, nastavljajući koristiti se Maticom kao političkom tribinom, Igor Zidić, papskiji od pape, političkom manirom Velikog Svjetskog Vođe, kao što vidimo, zauzima se sada k tome i za zapis kršćanstva u EU-ovu ustavu premda nije državnik, a nije čak ni Unijin građanin.
Tako on zbog svoje institucionalne pozicije, nažalost, legitimira sve sljedeće istupe lokalnih hrvatskih ultradesničara, neoklerikalaca i nacinostalgičara.
No umjesto da je, poput Ivana Zeca, barem pokušao iznaći neko kakvo-takvo opravdanje za svoj intervju Hrvatskome slovu, recimo tako da kaže kako je on »mislio na genetsku iznimnost hrvatskog kukuruza, a ne hrvatskog (nad)čovjeka« podmeće sada Matici hrvatskoj i hrvatskoj javnosti – Zakarija i ostali plaćenici, elem, nisu samo napali Zidića nego idu čak dotle da cijelu Maticu optužuju za klerofašistoidnost!
Iz svega se može zaključiti samo jedno: »artist i ugledni poet« Igor Zidić – kojemu Vlaho Bogišić izriče dotični kompliment i lojalnost, unatoč »neslaganju s njim« – zapravo šteti Matici hrvatskoj i znak je da neiživljeni nacinostalgičarski weltsmertz ne živi samo na dnu hrvatske društvene utrobe negoli i u čelnoj osobi jedne važne društvene institucije. Stoga s mjesta predsjednika Matice hrvatske što hitnije treba otići.
Na kraju, tek kada se u vlastitom dvorištu riješimo takvih nacinostalgičarskih ispada, hrvatska će se diplomacija s pravom moći ljutiti i prosvjedovati zbog činjenice da Hrvatska – kao doista bitan europski činitelj i baštinik antifašizma – nije dosad pozivana na obilježavanje dana savezničkog desanta na Normandiju.
Autor je izdavač, direktor i urednik u KruZaku.