Svjetionici

Može li sanacija uništenih obalnih prostora biti putokaz održivom razvoju?

VESNA KUSIN

Premda je istočno-jadranska, dakle hrvatska, obala još uvijek najuščuvaniji predio Mediterana, i unatoč crnim točkama, u obliku uglavnom industrijskih postrojenja (»potrošenih« i ispražnjenih) ili drugih napuštenih i zaboravljenih objekata, nužno je što hitnije sanirati ona već uništena područja i spriječiti i nove »agresije« na taj dragocjeni prostor, sve više ugrožen apartmanskom i inom turističkom gradnjom, s kojom se i dalje natječe industrijska. Na neke uništene lokacije duž te obale reagirala je idejnim prijedlozima sanacije tih prostora grupa hrvatskih projektanata iz rotterdamskog Berlage instituta i Udruženja hrvatskih arhitekata izložbom i knjigom projekata (financiranih s 400.000 eura iz nizozemskog programa Matra), kojim se podupiru procesi socijalne transformacije u zemljama središnje i jugoistočne Europe.
Riječ je o projektu zvučnog naziva »Novi svjetionici hrvatskoga Jadrana«, kojim se želi sugerirati »Mediteran kakav bi mogao biti«, nasuprot onome »kakav je nekada bio«, prije no što ga je agresivni razvoj nemilom eksploatacijom mahom uništio.
»Svjetionički« projekt bavi se, međutim, lokacijama koje su davno »pale«, a ne onima kojima tek prijeti opasnost ili su već žrtve sadašnjega graditeljskog trenutka. Stoga su i manje opasne u smislu mogućeg ograničavanja predloženih zahvata, koji su već i ranije sugerirani za bar neke od njih. Primjerice, rudnici u Labinu već su najmanje desetljeće tema »pretvorbe« u podzemni grad kulture, koji bi trebao postati i turistička atrakcija, kao i nekoć zloglasni Goli otok s davno napuštenim kaznionicama.
Za njega se predlaže memorijalno-tehnološki park, kao živi muzej »in situ«, a »in situ« su ostale tek ogoljela zdanja koja su još u miru opustošili najbliži otočni susjedi. Kao takvi oni su već danas turistička atrakcija (kojeg li užitka?!) koju ne prati primjerena turistička infrastruktura. Susjedni Grgur, gdje je bila ženska kaznionica, nije projektom obuhvaćen, iako poznavatelji tvrde da je tamo bogom dani prostor za turističke sadržaje. Ali sa znatno više ulaganja nego u omišaljski kamenolom, koji bi trebao postati »mjesto za zabavu pola milijuna ljudi« i tako vrlo brzo oploditi uložena sredstva. Pitanje je, naravno, je li to uistinu projekt održivog razvoja i što to znači za mali otočki grad već ugrožen naftnom lukom te potencijalnim industrijskim zalogajima. Idu li turizam i industrija uopće zajedno? Za sveučilišni centar u Staroj bolnici Dubrovnik se već izborio. Stoga taj projekt ne znači ništa novoga, kao ni pretvaranje prostora bivše tvornice u Dugom Ratu (rušenje u tijeku) u turistički kompleks (namjena već određena). I napuštene zadarske vojarne već su predodređene za sveučilište, a promjena namjene starogradskoga kina u multimedijalni centar logičan je slijed suvremenih potreba.
»Svjetionički« projekt nije obuhvatio uralgične točke kao što su, primjerice, Bakarski zaljev ili solinska tvornica salonita ili dokinuta obrovačka tvornica glinice. Bavio se lokacijama kojima se uzaludno već godinama bave mnogi. Možda je htio apelirati na svijest o potrebi rješavanja bar nekih. Bit će interesantno vidjeti kakav će pomak proizvesti. Ali isto tako koliko će do tada »pasti« drugih prostora koji su se nekim projektima »održiva razvoja« mogli sačuvati i tako zadržati bar djelomice sliku Mediterana kakav je nekoć bio.