PREMINUO BRANKO FUČIĆ

Akademik dr. Branko Fučić (1920. – 1999.) bio je neumorni istraživač kulturne baštine, osobito njezine glagoljske sastavnice, a svoje je pregolemo znanje sažimao u knjige među kojima su »Glagoljski natpisi« kapitalno djelo

RIJEKA, 1. veljače – Ugledni povjesničar umjetnosti, akademik dr. Branko Fučić preminuo je nakon duge i teške bolesti u subotu, 30. siječnja, u Rijeci. Bolujući dugo, svoj posao neumorna istraživača obavljao je i nakon umirovljenja, praktički do posljednjeg trenutka, sažimajući svoje pregolemo znanje u knjige što ih je ostavio generacijama koje dolaze. Među posljednjima je »Terra incognita«, objavljena 1997., koja je u kratkom vremenu doživjela nekoliko izdanja.
Rođen je u Dubašnici na Krku 1920. godine. Filozofski fakultet završio je u Zagrebu 1944., a doktorirao u Ljubljani 1964. godine. Radio je u konzervatorskim zavodima i ustanovama HAZU u Zagrebu i Rijeci te bio znanstvenim savjetnikom u Kabinetu za arhitekturu i urbanizam. Bio je redoviti član HAZU od 1991. godine. Tijekom svoga dugogodišnjeg plodnog rada bavio se ponajprije terenskim istraživanjima, koja su rezultirala brojnim otkrićima. Njegov interes bio je usmjeren na srednjovjekovne kulturne spomenike, posebice na zidno slikarstvo i glagoljsku epigrafiku. Prokrstario je cijelu Istru, Hrvatsko primorje i Kvarnerske otoke. Otkrio je i obradio srednjovjekovne freske na šezdesetak mjesta u Istri te više od polovice registriranih glagoljskih natpisa na prostoru bivše Jugoslavije. Vodio je arheološka iskapanja opatije Sv. Lucje u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku i konzerviranje starokršćanskog kompleksa Sv. Marije u Osoru.
Zreli plod dugogodišnjih Fučićevih tegotnih istraživanja na terenu kapitalno je djelo »Glagoljski natpisi« u izdanju Akademije (1982.). To reprezentativno djelo od izvanredne je vrijednosti ne samo za hrvatsku povijest nego i za povijest Južnih Slavena. Mogao ga je napisati samo prvorazredni stručnjak, koji - među ostalim - dobro poznaje i zidne slike. Prilikom rada na freskama Fučić je, naime, otkrivao i grafite, a ti su ga zapisi odveli na istraživanje i ostalih glagoljskih natpisa koji su nastajali na kamenu, drvu ili metalu. Često teško čitljivi zapisi, nužno su ga odveli u studij paleografije. Upornim radom ta je građa narasla na oko tisuću jedinica, a više od polovice autor je otkrio sam. Pronađenu građu trebalo je otčitati, snimiti, interpretirati, sistematizirati, a od prije poznatu revidirati. Rezultat toga rada, koji je iziskivao specifična znanja, zapravo je katalog svih poznatih epigrafskih spomenika od 11. stoljeća do 1800. godine, koji su nastajali na tlu bivše Jugoslavije. Tako obrađen kodeks s faktografskom građom dopunjuje kataloge glagoljskih rukopisa, listina i tiskanih knjiga. U »Glagoljskim natpisima« prvi put ravnopravno se navode i grafiti koji ilustriraju društveni i kulturni ambijent svojega vremena. U toj građi glagoljskih natpisa nailazimo na nove datacije i interpretacije pojedinih spomenika, među kojima vidno mjesto ima glasovita Bašćanska ploča, koja, kako je Fučić prvi ustanovio, nije spomen-ploča, nego plutej oltarne pregrade crkve Svete Lucije u Jurandvoru.
Među novijim rezultatima s područja zidnog slikarstva napose se ističe Fučićeva analiza beramskog ciklusa, također ukoričena u monografiju »Vincent iz Kastva«. U njoj Fučić luči tri autora: uz već poznatog majstora Vincenta iz Kastva još dva koja nazivlje po temama koje su oni slikali – »Majstor plesa mrtvaca« i »Majstor Pasije«. Osobitost Fučićeve interpretacije tih stručnih spoznaja je u načinu razumljivom i privlačnom i običnom čitatelju, koji se na taj način gotovo neposredno približava našoj kulturnoj povijesti. Najbolji primjer za to je knjiga »Terra incognita« u kojoj su poput matoševskoga iverja skupljene Fučićeve opservacije o spomenicima, zemljopisnim i povijesnim zanimljivostima, običajima i legendama krajeva kroz koje je prošao. Širinu njegova interesa pokazuje i mala knjižica »Gaštronomija« u kojoj je interpretirao gastronomsku tradiciju srednjega vijeka. Fučićev opus zaokružuju brojni članci u znanstvenim i stručnim časopisima te suradnja na Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadoga kršćanstva (Zagreb, 1979.).
Branko Fučić pokopan je, po vlastitoj želji, u krugu obitelji na Starom groblju u rodnoj Dubašnici.

Vesna Kusin

POVRATAK NA VRH STRANICE • POVRATAK NA NASLOVNU STRANICU

KROĆENJE SLIKE

Galerija Matice hrvatske u Zagrebu / Uz izložbu Jurja Karakaša »Je li umjetnost politika? (Umjetnost je dobar sluga, ali loš gospodar)«

SANDRA KRIŽIĆ ROBAN

Fenomen tzv. outsiderske umjetnosti pojavio se na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kada se počinju prepoznavati djela autora koji djeluju izvan uobičajenih kategorija povijesti umjetnosti. Gotovo redovito se radi o samoukim umjetnicima odnosno ljudima koji su shvatili da je jedini mogući način izražavanja njihovih misli i ideja upravo onaj umjetnički, koji im omogućuje potpunu slobodu. Muzej suvremene umjetnosti u zagrebu prije godinu dana je priredio izložbu hrvatskih autora outsidera i prvi put rasvijetlio pojavu o kojoj mnogi dotad nisu ništa znali.
Jedan od autora predstavljenih tom prilikom, Juraj Karakaš, priredio je u prostoru galerije Matice hrvatske u Zagrebu samostalnu izložbu pod naslovom »Je li umjetnost politika? (Umjetnost je dobar sluga, ali loš gospodar)«. Prepoznatljivost njegova stila i ovaj put je došla do punog izraza, potpomognuta zahtjevnim izložbenim konceptom koji je postavio pred gledatelje. Bez osobnog autorova angažmana pri iščitavanju mnogobrojnih, samo njemu jasnih pojedinosti, ova će izložba svima drugima ostati u velikoj mjeri nejasna.
Juraj Karakaš, uglavnom inspiriran načinom djelovanja sportaša i političara, a ne toliko drugih umjetnika, galerijski prostor je podijelio u tri cjeline: prostor ulice, »birtije«, odnosno, privatni stambeni prostor. Prostor ulice ispunjen je nizovima slika na papiru pomiješanih s plakatima, koji su u razdoblju poslijeratne socijalističke obnove pozivali mlade ljude na rad. Ostatci ljepljivih traka po zidovima trebali bi sugerirati prolaznost slika s kakvima se prolaznici u gradovima svakodnevno susreću, često puta ne obraćajući pozornost na njihov sadržaj. Ciljani pogled na njih se usmjerava pomoću divovskih nišana, starih metalnih predmeta svrhu kojih će prepoznati samo znalci.
Prostor »birtije« određen je velikim stolom, za kojim u idealnoj varijanti sjede ljudi različitih interesa, životnih načela, umjetnici, kritičari, sportaši i ostali. Slike na zidovima prepune su simbola preuzetih iz ranijih stilova, izrazito su agresivne, dinamične, provokativne u onolikoj mjeri u kojoj pojedinac uspijeva iščitati slojevitost njihovih poruka. Posljednji je prostor intime, obiteljskog doma u kojem se odvijaju projekcije s odavno zaboravljene filmske trake, na kakvima su naši roditelji bilježili morske pejsaže ili, pak, prve korake svojih potomaka. Slike su u tom prostoru poslužile kao police uspomena na autorovu obitelj, na koje postavlja svjetiljku iz roditeljskog doma, zbirku lula nsvoga oca, otrcani namještaj.
Mnoge nesuglasice odnosno nedoumice povezane s razumijevanjem djela outsiderske umjetnosti rezultat su okolnosti da se o njima redovito govori i piše s uobičajenih polazišta teorije umjetnosti. Ta polazišta često puta ne vrijede za same autore, koji deklarativno ne prihvaćaju društvene, pa tako ni povjesničarsko-umjetničke standarde. Kod Jurja Karakaša to je samo djelomice tako, jer se on intenzivno posvetio umjetničkoj aktivnosti autoritativno se obraćajući velikanima umjetnosti 20. stoljeća, kao i likovima s političke, sportske ili neke druge pozornice. Njegove su namjere daleko ambicioznije od većine samozatajnih autora čiji se radovi otkriju pukim slučajem.
Zanimljivo polazište koje je Karakaš sam zabilježio u uvodnom tekstu objašnjava barem djelomično njegov interes, pri čemu se on nadahnjuje »samokontrolom sportaša i političarevom kontrolom mase« u želji da ovlada slikom. Iako ne bismo to dvoje dovodili u vezu, uspješnost njihove samokontrole odnosno kontrole uvelike određuje između ostalog i talent. Za pokoravanje slikarskog polja potrebno je više od krotiteljskog umijeća ili pak »mudrosti vatrogasaca« jer, ruku na srce, slikarstvo je daleko od iscrpljenosti, a i stilskih inovacija mnogobrojnim umjetnicima širom svijeta ne nedostaje.
U iracionalnom gomilanju likova, znakovlja, simbolike i osobnog naslijeđa, a s ciljem propitivanja istinitosti umjetnosti i njezinih poruka, Juraj Karakaš žonglira, samo na prvi pogled neopterećen svime onime što ga – umjetnosti radi – zapravo, duboko tišti.

POVRATAK NA VRH STRANICE • POVRATAK NA NASLOVNU STRANICU

IZMEĐU UMJETNOSTI I POLITIKE

28. međunarodni filmski festival u Rotterdamu / U središtu festivala filmovi koji prikazuju svakodnevni život i bave se problemima mladih

ROTTERDAM, 1. veljače (Posebno za Vjesnik) – Politika kao da je postala nezamjenjiv dio filmskih okupljanja, posebno kada je riječ o manjim festivalima i takozvanim nezavisnim produkcijama, koje većinom kao da mogu opstati zahvaljujući financijskoj pomoći druge vrste i s političkim predznacima. Tako je i Rotterdamski festival, svjesno ili nesvjesno, obojen interesnim tonovima bez obzira koliko forsirao i želio nametnuti »nezavisna umjetnička opredjeljenja«. Čuli smo između ostalog upravo u Rotterdamu da je jedan od najboljih ruskih redatelja, oscarovac Nikita Mihalkov odlučio vratiti se u politiku i kandidirati se za predsjednika, umjesto Jeljcina, 2000. ili čak ove godine. Mihalkov je bio od 1997. predsjednik Udruge ruskih filmskih djelatnika, a prije toga bio je jedno vrijeme politički aktivan, premda je sve to napustio zbog filmske karijere. Njegov zadnji film »Brijač iz Sibira« koštao je 22 milijuna dolara, a zajednički su ga proizveli Francuzi, Rusi, Talijani i Česi. Ostaje dakle otvoreno pitanje, hoće li Mihalkov biti uspješniji predsjednik ili filmaš?! I premda je odgovor gotovo izvjestan, ostavimo budućnosti da pokaže pravu istinu.
Festival u Rotterdamu kao da zadnjih godina po svaku cijenu želi naglasiti programsku orijentaciju na suvremeni život i filmove koji se bave preokupacijama mladih, bez obzira na to koliko ti filmovi bili uvjerljivi i kvalitetni i na koji način plasirali svoje ideje. Tako se u programu za nagrade našao vrlo dobar film »Susjedstvo« španjolskog redatelja Fernanda Leonea de Aranoe koji je već nagrađen na festivalu u San Sebastianu. Europa je premalen prostor da bi se u razmaku od četiri mjeseca isti film našao na dva važna festivala. U svakom slučaju, Aranoa može biti zadovoljan jer njegova mračna priča o odrastanju trojice dječaka u madridskom siromašnom predgrađu, očito, zanima mnoge europske festivale.
U glavnom programu prikazana je svjetska premijera češkog filma »Praške priče« petero mladih autora (Artemio Benki, Michaela Pavlatova, Martin Sulik, Petr Vaclav i Vladimir Michalek), koji su se po uzoru na »New York Stories« (Coppola, Scorsese, Allen) te »Paris vu Par...« (Chabrol, Rohmer, Godard) bavili temama međuljudskih odnosa unutar današnjeg Praga, trenutačno »najmagičnijeg europskog grada« po mišljenju mnogih. Film je mozaična slika Praga viđena iz raznih kutova gledanja i na različite načine, s osnovnom temom fatalnih ljubavnih zgoda i kompliciranih afera, od nemogućnosti komunikacije i problema majke Slovakinje koja se ne može pomiriti s praškim stilom života kćerke do bizarnih barskih iskustava jednog reportera. Sve u svemu svježe, intrigantno i spretno napravljeno. Bilo bi zanimljivo kada bi petero hrvatskih mladih redatelja napravilo svoje priče o Zagrebu, ili još bolje o pet hrvatskih gradova.
Među rijetkim filmovima iz Amerike treba spomenuti »Rushomore« Wesa Andersona, oštru satiričnu komediju o gimnazijskom životu i ambicioznosti bez granica, ljubavi prema učiteljici u sukobu s autoritetima, gubljenju kontrole i dvoličnosti kao stilu života. Bill Murray doista je savršen u ulozi Mr. Blumea i gotovo je sigurno da mu neće izmaknuti ovogodišnja nominacija za Oscara.
Branka Sömen

POVRATAK NA VRH STRANICE • POVRATAK NA NASLOVNU STRANICU