Bugarski vojnici u završnim operacijama Drugoga svjetskog rata

Povod ovih nekoliko redaka je tekst Gorana Borkovića objavljen u Vjesniku 20. lipnja 1999., te komentar dr. Ružice Ćavar na taj napis objavljen u Vjesniku 23. lipnja 1999.
Bilo koji napis ili komentar objavljen u medijama u posljednjih 50 godina, a vezan uz Bugarsku, bio je »priča za sebe«.
U prijašnjem sustavu, velikosrpska propaganda sustavno je širila dezinformacije i laži u svezi s Bugarskom, nakon dolaska komunista na vlast, u završnim operacijama Drugoga svjetskog rata na tlu bivše Jugoslavije.
Mnogo toga je prešućivano, druge su pak iskrivljavane.
Vrlo rijetko i sramežljivo se spominjalo sudjelovanje I. bugarske armije u oslobađanju Beograda (bila je u sastavu Trećega ukrajinskog fronta maršala Tolbuhina), u vojnim operacijama za oslobađanje Srijema, itd.
Malo ljudi zna da su na dijelu novoga groblja u Vukovaru, zvanom još »Bugarsko groblje«, pokopani posmrtni ostatci bugarskih vojnika i časnika, njih 1068, koji su dali svoje živote za oslobađanje tih krajeva za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Kompleks kosturnice sa spomenikom potpuno je devastiran za vrijeme okupacije Vukovara od strane jugovojske.
Pojedine bugarske vojne jedinice za vrijeme završnih operacija u Drugome svjetskom ratu stigle su do Austrije - Klagenfurta, Bleiburga, itd.
Ja nisam povjesničar i nije na meni da utvrđujem istinu, međutim zastupam mišljenje da se mora prebroditi »inercija« naslijeđena iz bivšega sustava u svezi s informiranjem javnosti.
Također, treba omogućiti povjesničarima da rasvijetle događaje koji su se zbili na tlu današnje Hrvatske, Slovenije i Austrije prije samoga kraja Drugoga svjetskog rata.
Mislim da su tvrdnje Marijana Žnidarića iz Mariborskog muzeja neosnovane, a isto tako i tvrdnje g. Marka Belinića u svezi s »bugarskim partizanima«.
Mislim da ipak ima razlike između partizanskih četa i bataljuna i regularnih jedinica bugarske vojske, konkretno jedinica I. bugarske armije. Prema mojim saznanjima suradnje, između I. bugarske armije i srpskih partizana na tom području nije bilo.
Potpuno pravo ima dr. Ćavar kada se odlučno suprotstavlja tvrdnjama o »zločinima koje su počinili bugarski partizani«. Bugarski narod to nije zaslužio.
Bugari su veliki prijatelji hrvatskoga naroda. Od osnivanja bugarske države 681. godine do danas, između naših dvaju naroda nije bilo nikada sukoba, osim onog u IX. stoljeću, i to zahvaljujući ulozi Srba.
Slažem se u potpunosti s konstatacijom dr. Ćavar da neodgovorne i tendenciozne izjave, poput one Marjana Žnidarića i Marka Belinića, ni u kojem slučaju, ako se ne opovrgnu, ne doprinose razvijanju prijateljskih odnosa između naših dvaju naroda.
Prihvaćanje omiljenih teza velikosrpske propagande iz prošlosti vodi nas u pogrešnom smjeru, a rezultate takve politike itekako osjećamo i danas.
Želim spomenuti još događaje koji su postali simbol patnje hrvatskoga naroda, a to su događaji na Bleiburškom polju.
Nisu osamljene tvrdnje da je bugarska vojska, koja je čuvala zarobljene hrvatske domobrane na Bleiburškom polju, omogućavala im da se u velikom broju spase bijegom.
Kada su Englezi vidjeli što se dešava, zamijenili su bugarske jedinice svojima te predali zarobljenike jugoslavenskim partizanima.
Ako je to točno, onda je u svakom slučaju bugarska vojska na izravan način utjecala na to da broj hrvatskih žrtava bude što manji, unatoč tome što je njezin zadatak bio sasvim drukčiji.
Točno i objektivno prikazivanje činjenica i događaja danas je pogotovo važno jer time dajemo svoj doprinos unapređenju odnosa između naših dvaju naroda, učvršćivanja međusobnog povjerenja te produbljivanju višestoljetnog prijateljstva.

RAŠKO IVANOV
Predsjednik nacionalne zajednice Bugara u Republici Hrvatskoj

POVRATAK NA VRH STRANICE • POVRATAK NA NASLOVNU STRANICU