Tempiranje generala

JOSIP ANTIĆ

Vlada pojma nema (premda premijer Račan u »Jutarnjem listu« i nije toliko siguran), Predsjednik države sve naziva »provokacijom i manipulacijom« (zato jer on sam, kako argumentira, o tome ne zna ništa), a u Haagu »ne komentiraju istrage koje su u tijeku! Informacije o haaškoj istrazi protiv generala Petra Stipetića zasad imaju samo u tjedniku »Globus« i jednoj od udruga što si je u cilj postavila zaštitu vrijednosti Domovinskog rata. Izvori na koje se pozivaju prvi su »iz državnog vrha i iz diplomatskih krugova (naknadno u medijskom košmaru doznajemo da to ni u kom slučaju nije veleposlanik SAD Montgomery)«, a udruga HONOS se poziva na »druge izvore«, ma što to značilo.
Je li »slučaj Stipetić«, dobro tempirala desna Hrvatska kako bi za za petu obljetnicu »Oluje« u Tuđmanovu stilu plašila sugrađane drugih političkih orijentacija vragovima iz međunarodne zajednice? Je li u pravu Vladimir Šeks kad tvrdi da je vladina obrana Stipetića zapravo priča o »dobrim i lošim momcima» i uvod u prepuštanje drugih generala? Bit će da ipak premijerova izjava o tome kako »ne vjeruje u podizanje optužnice protiv generala Stipetića, ali ako se to dogodi ocijenit ćemo što nam je činiti« govori da je Račanova vlada u ruke dobila zasad najteži zadatak u suradnji s sudom u Haagu.
Istražitelji u Gospiću, zahtjevi za izručivanjem dokumenata vezanih za »Oluju« i »Bljesak«, prozivanje »nekih drugih« generala, sve je to izazivalo burne reakcije javnosti, ali se jednako tako opravdano tumačilo kao neupitan zahtjev za kažnjavanjem zločinaca (u čemu je, zaslugom politike, šepalo domaće pravosuđe) kao normalno ispunjavanje obaveza iz zakona o suradnji s tribunalom, ali i kao obračun s Tuđmanovom Hrvatskom i svim posljedicama njegove politike u Bosni i prostoru nakon oslobađanja Krajine...
Za Račanovu vladu Petar Stipetić, prvi put je »general iz druge priče«. Prije svega, riječ je o časniku za kojeg se ne može tvrditi da je »Tuđmanov« (pa je za neke kao takav već sumnjiv), njegovu karijeru ne prate podsmjesi zbog neobrazovanja ili nestručnosti, o njegovoj čestitosti i poštivanju ratnih konvencija govore i izravni ratni protivnici - na primjer, komandant zarobljenog neprijateljskog korpusa pukovnik Čedomir Bulat. Osim toga general Stipetić, aktualni je prvi čovjek HV-a, dakle, izabranik iste one demokratske vlasti koju je obilatim pljeskom pozdravila međunarodna zajednica.
Može li se otvaranje haaške istrage protiv takva čovjeka simbolički čitati i tako da će se uskoro pred Tribunalom moći naći svatko tko je na bilo koji način (pa i kao žrtva granatiranja) sudjelovao u zbivanjima započetim agresijom na Hrvatsku? Ako ništa a ono da dokaže nevinost i ispriča se što je još živ - što je, dakako, samo ciničniji način pravne formulacije o »kriminalizaciji Domovinskoga rata«? Dakako, takvo što, po međunarodnim središtima oštro se demantira (premda pogled unatrag upućuje i na bitno drukčije nijanse - na primjer, zašto su nakon »Oluje« prekinuti pregovori za Phare program?).
Čini se stoga da na unutarnjem planu, znatno prije nego se informacija o istrazi protiv generala Stipetića razvije slijedom pravne logike do mogućnosti dizanja optužnice, Račanova vlada pred vlastitim biračima ima znatno teži zadatak od formulacije kako se »bez Tuđmana ništa nije moglo poduzeti«. Riječ je o strategiji odnosa s Haagom koja neće ovisti o ovom i onom slučaju i ovom i onom generalu. Prema vani ona čuva dostojanstvo zemlje, prema unutra njenu stabilnost.
Uzgred, nije sporno da je Tuđmanov režim bio neupitno autokratski, ali može li se baš svaki zahtjev iz Haaga podvesti pod takvu formulaciju?