Granica na Dragonji određuje granicu na moru

Prema riječima slovenskog ministra vanjskih poslova Dmitrija Rupela, slovenski je interes da se što prije riješi pitanje razgraničenja na moru s Hrvatskom: »Ako do sporazuma ne dođe u idućih mjesec dana, bojim se da ćemo morati zamoliti za pomoć treću zemlju« / Slovenija se, tvrdi Rupel, ne boji međunarodne arbitraže i za nju se već počela pripremati / Prema međunarodnom pravu, »ako rijeka postupno mijenja tok, državna granica se također pomiče i prati tok rijeke, a ako se riječni tok mijenja naglo ili nasilno, granična crta ostaje gdje je bila«

ZAGREB, 28. svibnja - Slovenski ministar vanjskih poslova Dmitrij Rupel rekao je u nedjelju kako je interes slovenske strane da se što prije riješi pitanje razgraničenja na moru s Hrvatskom. »Ako do sporazuma ne dođe u idućih mjesec dana, onda se bojim da ćemo stvarno morati zamoliti za pomoć treću zemlju«, izjavio je Rupel, pojašnjavajući da se Slovenija ne boji međunarodne arbitraže te da su se za nju već počela pripremati. Pitanje razgraničenja Slovenije i Hrvatske na moru izravno je vezano uz određivanje preostalog nedefiniranog dijela kopnene granice između dviju država na prostoru ispred Piranskog zaljeva.
U bivšoj Jugoslaviji, međurepublička granica između Hrvatske i Slovenije išla je od vrha Topolovec rijekom Dragonjom, da bi pred utokom te rijeke u Piranski zaljev granica skrenula na kanal Sv. Odorika. Još od 1947. godine dogovorom tadašnjih republičkih vlasti jedne i druge države Hrvatska je obnašala sudsku i upravnu vlast na lijevoj obali rijeke Dragonje, a Slovenija na desnoj. Kako je početkom pedesetih godina prošloga stoljeća stavljen u uporabu (nakon višegodišnjeg čišćenja) kanal Sv. Odorika, tako je granica između dviju država, umjesto starim tokom Dragonje, išla tim kanalom do Piranskog zaljeva. Takvo je stanje bilo i na dan osamostaljenja, 25. lipnja 1991. U vezi s tim poznat je stav Badinterove komisije da međurepubličke granice trebaju postati međudržavne.
Slovenci osporavaju tu granicu tvrdeći da, prema nekim katastarskim kriterijima, Sloveniji treba pripasti i dio teritorija na lijevoj obali rijeke Dragonje, odnosno kanala Sv. Odorika. Slovenska Geodetska uprava čak je podijelila neke kućne brojeve općine Piran naseljima s druge strane kanala Sv. Odorika (Škrile, Škudelin, Mlini i Bužin) koja su i u bivšoj Jugoslaviji, i 1991. a i danas, dio teritorija hrvatske općine Buje. Među ostalim i Jošku Jorasu, sad već poznatom »Slovencu pod hrvatskom okupacijom«, koji svako malo na svojoj kući ističe slovensku zastavu i transparent »Tukaj je Slovenija«. Joras, inače zastupnik Podobnikovih »pučana« u općinskom vijeću Pirana, otprije nekoliko godina ne priznaje hrvatski sud, ne prima čak ni hrvatskog poštara, traži promjenu hrvatsko-slovenske granice tako da spomenuta naselja, ali i dio savudrijskog kopna, pripadnu Sloveniji kako bi dobila cijeli Piranski zaljev i suvereni izlaz na otvoreno more. Prije nego se politički aktivirao, Joras je rado osobno dolazio u sud u Bujama gdje je svojedobno tužio (i dobio spor) svog susjeda zbog zadiranja u posjed.
Tijekom drugog svjetskog rata odvodni kanal rijeke Dragonje bio je zapušten pa su vode, kada bi nabujale, išle starim tokom Dragonje. U to vrijeme, prema svjedočenju dr. Božidara Ekla, poznatog riječkog znanstvenika i stručnjaka za vodotokove, granica između Hrvatske i Slovenije bila je na Dragonji, odnosno, kako danas zovemo, starom toku rijeke Dragonje, dakle »na mostu u Sečovlju«. Međutim, jugoslavenska je Komisija za granice, na nagovor Edvarda Kardelja 10. veljače 1947., odlučila da granica između dviju država i dalje bude na rijeci Dragonji, ali kao Dragonja je označen dotadašnji odvodni kanal Dragonje koji se tada zvao samo »kanal«, a danas je poznat pod nazivom kanal Sv. Odorika. Kako su tadašnji hrvatski političari odšutjeli tu promjenu, tako je i ostalo do 1991. Inače, taj su kanal prokopali Austrijanci 1905. kako bi se spriječile velike poplave i bio je širok oko šest, a dubok samo jedan metar. Kasnije je više puta čišćen jer bi Dragonja uvijek iznova nanosila mulj.
Spomenuti prof. Ekl žestoki je protivnik hrvatsko-slovenske granice koja je sada na tom kanalu. Prema novinskim napisima, Eklu ne ide u glavu zašto je Hrvatska prihvatila »korito kanala za novo korito Dragonje«, a time i »socijalističku« granicu između Hrvatske i Slovenije. »Kad Hrvati napokon ustanove gdje je ta rijeka, znat će gdje je bila i gdje treba biti naša granica sa Slovenijom«, stajalište je prof. Ekla (Glas Istre od 2. listopada 1998., str. 43). Međutim, ako je glavni kriterij za granice stanje u vrijeme razdruživanja 1991., onda je to neprijeporno slovenski teritorij. U tom slučaju i granica između Hrvatske i Slovenije ide rijekom Dragonjom do pred ušće, a onda kanalom Sv. Odorika. Međutim, ako se taj kriterij dovodi u pitanje, a Slovenci ga dovode jer sada traže da granica ne ide ni tim kanalom koji zovu Dragonjom, nego da im pripadne i dio teritorija s druge strane kanala (spomenuta sela), onda bi i Hrvatska morala razmisliti o nužnosti prikupljanja argumentacije - ili za obranu sadašnje granice koja je na kanalu Sv. Odorika, ili pak za vraćanje granice na stari tok rijeke Dragonje. Ako će se već, kako Rupel najavljuje, ići na međunarodnu arbitražu, onda će se o tome je li granica na mostu u Sečovlju (ispod kojeg i danas teče Dragonja), ili na mostu »kanala« (čije je korito veći dio godine suho) kod prijelaza Plovanija, ili negdje drugdje, odlučivati na temelju pribavljene dokumentacije.
Pravdu su tražili u Bujama, a ne u Piranu
Pritom prof. Ekl nije bez argumenata. Naime, i slovenski dokumenti (poput onih piranskog suda iz 1968.) - kojima se stanovnici sela uz granicu upućuju da pravdu potraže ne u Piranu nego na sudu u Bujama, jer se njihov posjed nalazi »na levem bregu Dragonje«, dakle u Hrvatskoj - uvijek kao granicu spominju samo rijeku Dragonju. Pod Dragonjom oni podrazumijevaju i kanal Sv. Odorika. Međutim, kako Dragonja i danas teče starim tokom, a vidljiv je i odvodni kanal Sv. Odorika koji nije napravila sama rijeka, onda valja uzeti u obzir i međunarodno pravo, prema kojem »ako rijeka postupno mijenja tok, državna granica se također pomiče i prati tok rijeke, a ako se riječni tok mijenja naglo ili nasilno, granična crta ostaje gdje je bila«. Određivanje kopnene granice pred Piranskim zaljevom ključno je i za hrvatsko-slovensko razgraničenje na moru, odnosno u tom zaljevu.

Granicu određivali partizanski pokreti
Granicu između Hrvatske i Slovenije određivali su još partizanski pokreti tijekom II. svjetskog rata. Nakon što je Okružni narodnooslobodilački odbor za Istru, u proglasu od 13. rujna 1943. godine obznanio da se »Istra priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom«, došlo je do sastanka s predstavnicima partizanskog pokreta iz slovenskog dijela Istre u mjestu Maliju, u veljači 1944.
Rezultat tog sastanka nalazimo u dopisu Pokrajinskom odboru Osvobodilne fronte u kojem se, među ostalim, navodi granica između tadašnjih partizanskih pokreta: »...od mora pod piranskim solanama je rijeka Dragonja do pod selo Topolovac...«.
Hrvatski povjesničar Ljubo Boban iznio je i podatak da je Dragonja i na »višoj razini« prihvaćena sa slovenske strane kao »granica između Slovenaca i Hrvata« i to na sastanku u Semiču koji je u ožujku 1944. organizirao partizanski Znanstveni institut (Vjesnik od 6. srpnja 1994., str. 27.).

Marko Barišić