Čehov kao glazbeni predložak

Scena »Amadeo« / Uz zagrebačku premijeru jednočinke »Medvjed« Antuna Pavloviča Čehova, šale za jednog glumca i jazz kvartet / Dojmljiva izvedba i režija Zijaha A. Sokolovića / Odlična glazba »Lolite« / Ekstravagantni komad, za probraniju publiku

Izvedbe nostalgičnih, melankoličnih i poetičnih Čehovljevih dramskih dragulja, počesto prizivaju glazbu, kao pratilju, koja će ih oplemeniti, obogatiti. Muzika je ponekad najpotpuniji scenski kontrapunkt, učmalosti njegovih izgubljenih lica, čiji su životi promašeni i bez izlaza, a želje apsurdne i neostvarive. No, jednostavno odsvirati svu skalu Čehovljevih emocija, dramske likove predstaviti pojedinim instrumentima, već prema karakteritzacijama koje nose sama glazbala, zanimljiva je i pomalo eksperimentalna sprega kazališta i glazbe. Zbila se ona u predstavi »Medvjed«, rađenoj prema Čehovljevoj jednočinki, podnaslovljenoj- šala za jednog glumca i jazz kvartet, u režiji i izvedbi Zijaha A. Sokolovića, u Zagrebu premijerno prikazanoj u petak na večer na sceni »Amadeo«.
Jazz orkestar »Lolita« započinje s nadahnutom i odličnom temom »Čehov«, natopljenom sazvučjima jazza i zgodno ukomponiranog etna, kao uvertirom, koja se kao leitmotiv provlači kroz čitavu predstavu. To je glazba koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, razamahana i lako pamtljiva, ujedno izvrsna kulisa u komadu bez scenografije. Nakon toga slijedi upoznavanje s licima. Replike mlade udovice Jelene Ivanove Popove svira saksofon - Primož Simončič, u prvoj slici gotovo bezglasnim puhanjem, zatim prpošno razvednim tonovima smijeha i ruganja, u dijalogu s potmulom bas gitarom Iztoka Vidmara - slugom Lukom.
Nadalje se programska dramsko-glazbena partitura razlistava s naizmjeničnim umetcima jakih i slabih komentara bubnjeva izvrsnog Marjana Staniča i bolno ljubavnim pasažima violine Jelene Žrale. Okvir je to u koje na scenu ulazi glumac Sokolović kao Gregorij Stepanović Smirnov, potpuno obezglavljen, unezvejeren i gromoglasan, sasvim slomljen čovjek, koji od udovice potražuje svoj novac. Do kraja komada on će voditi svoj razgovor s pojedinim dijelovima orkestra, s vulkanskom energijom i vitalizmom, koji krasi tek zaista nadarene dramske glumce. Njegova ponekad slijepa borba i nadglasavanje s govorom glazbe obmanjuje, opčinjava, šokira.
Sokolovićev dramski fon upada u duboke procjepe, u kojeg ga glazba potiskuje. On se, zadnjim snagama, vođen provalama ljutnji i psovki, uzdaha i nemira, zatim neočekivanim smirajima i pomirenjima, pokušava izbaviti iz stanja, onog »čehovljanskog«. No, uzaludnost njegovih nastojanaje je neumitna. Njegova je sudbinska karta negdje zapisana, ni ljubav ovdje nije spasiteljica. Sve je nemoguće i pogrešno. Sokolović širokim glumačkim dijapazonom interpretira čovjeka koji ispija votku za utjehu, koji je prošao tri dvoboja, ostavio dvanaest žena, a deset su njega ostavile. Tragičan je to anti junak, koji, u pojedinim trenucima, na valovima glazbe doslovno čak i pleše svoj dramski predložak, pa potom, iznenada naglašeno artikulira svaku svoju repliku.
Ponajbolji je svakako u trenucima kad izražajno kritizira ženski rod, »taj crni šlep«, koje paradoksalno i oksimorosnki voli i mrzi. U tim ispovijednim fragmentima Sokolović je najviše »svoj«, možda i najprepoznatljiviji, jer su oni gotovo otrgnuti iz njegovih brojnih monodramskih propitkivanja. Ta dramska šala koju Sokolović nosi u jednom dahu, finalizirajući je divovskom provalom žaljenja zbog propale ljubavi, zastaje tek na nekoliko mjesta, kad pada tenzija i tempo komada u cjelini. Koncentriranost i opća gledljivost djela bila bi potenciranija kad bi jenočinka bila sabijenija i nešto kraća.
Ideja s glazbenim licima jest hvalevrijedna, no njena uvjetno rečena, avangardnost, ipak u sebi sadrži dio teatarske ekstravagantnosti, koja može biti bliska tek odabranoj publici.

Helena Braut