Dr. Ekl: »Granica sa Slovenijom je prirodni tok rijeke Dragonje, a ne obodni kanal Sv. Odorika«

Ako se 10 godina sa Slovencima nismo mogli dogovoriti oko granice, onda smo mogli pričekati još godinu, dvije. Uvjeren sam da bismo na međunarodnoj arbitraži dobili spor kad je riječ o granici u Piranskom zaljevu i na Dragonji. Određivanje granice trebao bi biti posao stručnjaka, a nikako političara, koji si uzimaju pravo da drugome poklanjaju državni teritorij, kaže dr. Ekl

OPATIJA, 8. kolovoza – »Sjećam se da je 1954. u Rijeci slovenska delegacija isticala da je Dragonja zajednička rijeka Slovenije i Hrvatske, traživši pritom od Hrvatske vodoprivrede da sufinancira održavanje, čišćenje, prirodnog vodotoka te rijeke. Osobno sam sudjelovao u izradi projekta trase obodnog kanala Sv. Odorika, koji je sada uzet za granicu između nas i Slovenije, što ja držim netočnim i neprihvatljivim za hrvatsku stranu«, kaže profesor Božidar Ekl (91) iz Opatije, doktor tehničkih znanosti i stručnjak za hidrotehničke melioracije i uređivanje vodotokova.
Dr. Ekl tvrdi da je prava granica između Hrvatske i Slovenije most na rijeci Dragonji u Sečovlju, »to znaju svi koji žive na tom području«. Naime, poznato je da kanal Sv. Odorik nije prokopan da bi se napravilo novo korito Dragonje, nego da se u njega prelije višak vode iz Dragonje kako ne bi bile poplavljene obližnje piranske solane. Kanal je građen do 1953. godine i u njemu veći dio godine nema vode, nego raste trava.
Dr. Ekl podsjeća da su nam Slovenci najprije uzeli lijevu obalu Dragonje, a potom su granicu pomaknuli do Sv. Odorika, no »ni to im nije bilo dosta, pa su se pomamili i za hrvatskim zaselcima iza Sv. Odorika, Mlinima, Bužinom, Škudelinom i Škrilama«.
»Ako se 10 godina sa Slovencima nismo mogli dogovoriti oko granice, onda smo mogli pričekati još godinu, dvije. Uvjeren sam da bismo na međunarodnoj arbitraži sigurno dobili spor kad je riječ o granici u Piranskom zaljevu i na Dragonji«, tvrdi naš sugovornik.
Dr. Ekl nam pokazuje zemljopisnu kartu na kojoj se vidi da Dragonja presijeca piranske solane, a to znači da je dvije trećine tih solana na hrvatskom tlu. »To zemljište gdje su solane komunistička je vlast nacionalizirala, a ono pripada benediktinskom samostanu Daile blizu Novigrada«, kaže dr. Ekl. Još napominje da se u tom spornom području nalazi i sportski aerodrom u Portorožu. Koliko mu je poznato, Slovenci polako zapuštaju solane i na tom terenu namjeravaju izgraditi veliki aerodrom. Prema riječima dr. Ekla, Hrvatska je Sloveniji samo posudila teritorij solana, no Slovenija je nakon raspada Jugoslavije »tu posudbu jednostavno zadržala«.
Živahni dr. Ekl smatra da bi određivanje granice trebao biti posao stručnjaka, a nikako političara koji si, prema njegovom sudu, uzimaju pravo da drugome poklanjaju državni teritorij.
Da je Dragonja još u prošlim vremenima bila granica između Hrvatske i Slovenije, nalazimo i u glasniku hrvatskog sveučilišnog društva »Alma Mater Croatica« iz 1943., u kojemu uvaženi geograf prof. Nikola Žic piše: »Kad se povuče granica od rta Savudrije na krajnjem sjeverozapadu dolinom Dragonje i preko Ćićarije na Snježniku, odijeljena je sjeverna Istra, naseljena Slovencima i okrenuta prema Trstu, od ostale Istre, koja je pretežno Hrvatska«. Dr. Ekl ukazuje da je državna komisija za granice još 1952. godine dekretom odlučila da je granica između Hrvatske i Slovenije rijeka Dragonja.
Na kraju ovog razgovora, dr. Ekl nas je podsjetio na stihove Vladimira Nazora: »Sliku mi Istre naše ja u srcu nosim svom. Leži ravna i vrletna na tom moru Jadranskom. Glava joj je Učka gora, zvuk valova njen je glas. Raša, Mirna i Dragonja teku žilam njezinim«.

Damir Herceg