Ključ za hrvatsku gospodarsku nadmoć

Trebamo li u želji Europske unije da zemlje jugoistočne Europe više surađuju na području prometa, transporta energenata i vode iščitavati nekakvu urotu koja bi Hrvatsku nasilno ugurala u nekakvu njoj neprihvatljivu političku asocijaciju?... Za razliku od ljevice (koja je na vlasti u većini europskih zemalja), teški pritisci na Hrvatsku dolaze s europske desnice, za što je najnoviji primjer Projekt jugoistočnog EU-a što ga zagovara njemački CDU/CSU/Hrvatska treba biti daleko aktivnija i agilnija kako bi u skladu s povoljnim prilikama koje nudi Pakt o stabilnosti, a prema prioritetima i uz pomoć EU ne samo riješila mnoge svoje infrastrukturne probleme nego se i nametnula kao vodeća gospodarska snaga u svom širem okruženju

ZDENKO FRANIĆ

U Bruxellesu, političkom središtu Europske unije, održana je u rujnu, u organizaciji Europskoga parlamenta, Konferencija o parlamentarnoj dimenziji Pakta o stabilnosti.
Od zaključaka Konferencije naročitu pozornost privukao je onaj njihov dio u kojemu se govori o potrebi regionalne suradnje na području ključnih infrastrukturnih sektora što je izazvalo pravu uznemirenost predstavnika hrvatskih medija.
Bio je to još jedan primjer kako u Hrvatskoj već samo spominjanje izričaja »regionalna suradnja« ima konotaciju nekakve balkanske unije.
Trebamo li, dakle, u želji Europske unije da zemlje jugoistočne Europe više surađuju na području prometa, transporta energenata i vode iščitavati nekakvu urotu koja bi Hrvatsku trebala nasilno ugurati u nekakvu njoj neprihvatljivu političku asocijaciju?
Zašto Europska unija uopće inzistira na takvoj suradnji pa ju je uključila u prioritetne zaključke spomenute Konferencije?
Odgovor valja potražiti u govoru Chrisa Pattena, povjerenika Europske komisije zadužena za vanjske odnose, u srpnju 2001. u kojem se pojašnjava politika EU-a prema Balkanu.
Patten kaže: »... naš je strategijski cilj europski kontinent koji je ujedinjen i (infrastrukturno) umrežen. Dakle, energija, infrastruktura i komunikacijske veze na Balkanu moraju biti dio zahtjevnog zadatka povezivanja čitava kontinenta.«
Patten je, dakle, jasno kazao da EU ne može dopustiti infrastrukturnu prazninu, tj. diskontinuitet između glavnine zemalja EU-a i Grčke. Na samome jugoistoku Europe započinje i Turska kao geostrategijski iznimno važna članica NATO-a čije je značenje u svjetlu nedavnih terorističkih napada na Ameriku još više porastao.
U vezi s tzv. regionalnim pristupom, prema kojemu bi nekakva balkanska unija, »Balkanoslavija«, kao nova politička tvorevina bila prethodni uvjet za ulazak zemalja iz regije u EU, njemački političar Bodo Hombach, posebni koordinator Pakta o stabilnosti, tijekom je Konferencije rekao: »Individualni ulazak u EU glavni je instrument Pakta o stabilnosti i procesa stabilizacije i pridruživanja«.
Suradnja i dobrosusjedski odnosi samo su dodatna preporuka za put u EU, što su podržali i ostali europarlamentarci.
Istaknimo i to da je individualan pristup vrednovanja gospodarskoga i političkog sustava zemalja koje se žele priključiti EU uključen u sve relevantne političke dokumente EU i NATO-a, kao i u deklaracije i rezolucije europskih i međunarodnih političkih organizacija (Socijalistička internacionala, Stranka europskih socijalista).
Za razliku od ljevice (koja je na vlasti u većini europskih zemalja), teški pritisci na Hrvatsku dolaze s europske desnice, za što je najnoviji primjer Projekt jugoistočne EU što ga zagovara njemački CDU/CSU. Taj je projekt, kao razmišljanje s kršćansko-demokratskog stajališta, sredinom rujna ove godine, a u organizaciji zaklade »Konrad Adenauer«, u zagrebačkom hotelu »Opera« predstavila zastupnica njemačkog parlamenta Ursula Heinen.
Nažalost, stranačka diplomacija hrvatskih stranaka desnoga centra nije uspjela spriječiti takve inicijative.
Hrvatska treba biti daleko aktivnija i agilnija kako bi u skladu s povoljnim prilikama koje nudi Pakt o stabilnosti, a prema prioritetima i uz pomoć EU-a ne samo riješila mnoge svoje infrastrukturne probleme nego se i nametnula kao vodeća gospodarska snaga u svom širem okruženju.
Pakt o stabilnosti predviđa stvaranje zone slobodne trgovine, i to bilateralnim ugovorima (drugi mehanizmi Hrvatskoj su neprihvatljivi), koja bi obuhvaćala oko 55 milijuna ljudi. Naime, u Paktu su o stabilnosti, osim zemalja bivše Jugoslavije i Rumunjska, Moldavija, Bugarska i Albanija.
Sudjelovanje u takvoj zoni slobodne trgovine, o čemu je već potpisan i memorandum o razumijevanju, Hrvatskoj nipošto ne isključuje mogućnost članstva u CEFTA-i, odnosno srednjoeuropskoj zoni slobodne trgovine, kojoj je Hrvatska doslovce pred samim ulazom.
Hrvatska od spomenutih zemalja ima ponajveći bruto domaći proizvod, ponajbolju strukturu gospodarstva, pa čak i ponajbolji investicijski i kreditni rejting. Posljedično, ne začuđuje da je prema izvješću UNCTAD-a (Konferencija Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju) u 2000. godini Hrvatska u svojoj skupini bila prva prema izravnim stranim ulaganjima (899 milijuna dolara).
Na području energetike Hrvatska ima dva iznimno jaka aduta: Jadranski naftovod i Inu. O gospodarskom potencijalu Ine govori i najnoviji podatak međunarodne revizorske kuće PriceWaterhouse Coppers da joj je samo u posljednjih godinu dana vrijednost udvostručena, te je Ina danas veća i od mađarskog MOL-a s kojim se prije nekoliko godina trebala spojiti.
Prisjetimo se također da je još prije godinu dana Sabor ratificirao Krovni sporazum o institucijskom okviru za uspostavu međudržavnih sustava za transport nafte i plina koji je aktualizirao euroazijsku transportnu mrežu kojom bi se u zapadnu i srednju Europu dovela nafta iz Kaspijskog bazena.
Kako je zemljopisno Hrvatska najzapadnija i na samom kraju niza zemalja koje su ratificirale sporazum (od Azerbejdžana i Kirgistana do Turske, Grčke Bugarske, Rumnjske i Ukrajine), i to s već gotovom infrastrukturom naftovoda, zapitajmo se zašto se na Mediteranu ne bi pojavila i nova kotacija nafte, nafta franko Omišalj?
Tom bi se naftom trgovalo na međunarodnim burzama, možda i uz pomoć Zagrebačke burze. Također, Hrvatska bi svojim ulaganjima, na primjer putem HEP-a, trebala energijsku infrastrukturu u BiH, posebice elektrodistribuciju, načiniti što kompatibilniju s vlastitom.
To je ne samo najizravniji interes Hrvatske nego bi bio i izniman primjer suradnje (strane investicije!). Činjenica je u suvremenom svijetu da su energijska dostatnost i samostalnost te razvijena infrastruktura najbolji jamac političke samostalnosti.
Autor je doktor znanosti, saborski je zastupnik i potpredsjednik Glavnog odbora