Bog se otkriva u prirodnim zakonima

Što je ostalo trajno privlačno u panteizmu bilo je ponajprije univerzalnost i oduhovljenje ili diviniziranje prirode. Nakon što se rušio personalni bog s crkvenih pijedestala, spašavala se uzvišenost i divota religioznosti u univerzalnosti koja se shvaćala mistički, umjetnički ili znanstveno

PIŠE: IVAN SUPEK

Otkako je René Descartes (1596. - 1650.) uveo duh i materiju kao dvije supstancije, a svaka supstancija postoji sama za se, očita interakcija duševnih i tjelesnih procesa izmicala je objašnjenju.
Osnivač novovjekovnog racionalizma, zvan još Cartezije, dokazivao je opstojnost duha subjektivno cogito ergo sum (mislim dakle jesam), a materija mu je čista geometrijska protežnost kojoj pomoću Boga dokazuje opstojnost, jer bi nas inače On zavarao.
Descartes svoje dokazivanje temelji na dedukciji, da se pođe od samo po sebi razumljivih aksioma pa logički odatle izvedu pojedinosti.
Odgojen za rabina, Baruh Spinoza se trgao od Talmuda pod jakim utjecajem Descartesa. Budući da su se njegovi spisi sve više odvajali od judaizma, biva izopćen iz židovske općine. On odbija poziv za profesuru na Sveučilištu u Heidelbergu da bi sam u punoj slobodi razvijao svoju filozofiju. Onako skroman i ponosan, izdržavao se u Haagu brušenjem optičkih leća.
Nadilazeći Cartezijev dualizam, Baruh Spinoza uzima samo jednu supstanciju koja ima više atributa, tako i duh i materiju, a oni teku simultano, što se nama čini uzajamnim psihofizičkim djelovanjem. Spinozina je supstancija Deus sive Natura (Bog ili Priroda) causa sui, uzrok samoj sebi.
Svoj monistički sustav on konzekvetno razvija u životnom djelu Ethica ordine geometrico demonnstrata koja je izašla u Amsterdamu godine 1677., odmah nakon njegove smrti u Haagu.
Kao što naslov njegove knjige kaže, želi svoj filozofski sustav izvoditi »na način geometrijski«, pa poput Euklida počinje objašnjenjima pojmova pa utvrđuje aksiome i teoreme da bi odatle izveo svoje istine.
No to je samo privid euklidske strogosti, dok su mnogi njegovi su zaključci sporni poput svih filozofskih spekulacija. Najspornije je što se Etika utemeljuje na fizikalnim determinizmu i logičkoj nužnosti, što su dvije strane iste zakonitosti jedne jedine supstancije.
Time što se sve događa kauzalno, i sve pojedinačno se slaže u cjelinu, odbacuje se Božja providnost ili volja, svrhovitost ili teleologija, čime će Spinoza ozlojediti i katoličke teologe.
Filozofova je spoznaja da je ovaj svijet jedini i nepromjenljiv pa se mora i tako ponašati, bez straha i strasti, ponizno i s ljubavi prema Bogu ili Prirodi.
Spinozinim su se panteizmom poslije oduševljavali mnogi umjetnici i znanstvenici od Lessinga i Goethea do Einsteina, a i njemački metafizičari Fichte, Scheling i Hegel nastavili su takvim monističkim idejama.
Što je ostalo trajno privlačno u panteizmu bilo je ponajprije univerzalnost i oduhovljenje ili diviniziranje prirode. Nakon što se rušio personalni bog s crkvenih pijedestala, spašavala se uzvišenost i divota religioznosti u univerzalnosti koja se shvaćala mistički, umjetnički ili znanstveno.
Takva duboka pobožnost ispunjavala je i Spinozu sve vrijeme, kako god su se na njega obrušili teolozi svih zastava. Kad se Spinozin panteizam oslobodi stroge determiniranosti, mnogo što biva očuvano za moderni humanizam.
Zanimljivo je da je i jedan od prvih hrvatskih filozofa 15. stoljeća Nikola Kotoranin pisao da se Bog otkriva u prirodnim zakonima pa znanstveniku ne treba sveta objava - također stajalište koje bi dogmatični Rim osudio kao herezu da je pročitao njegov spis, posvećen prijatelju Ivanu Vitezu, prvostolniku Hrvatsko-Ugarske.
Sreća je bila mnogih slobodoumnika da su se moćnici više bavili spletkama, otimanjem imanja, ratovima, ljubavnim avanturama i lovom nego što su čitali. Žalibože, bilo je uvijek »klerika« koji bi došaptavali gospodarima nešto heretično u svojim znancima i tako poticali različite progone.
Pučki sin iz Kotora, lijep i herkulskog stasa, Nikola se prirodnim darom i obrazovanjem uzdigao u crkvenoj hijerarhiji, tako da ga papa šalje za poklisara na dvorove u Budimu i Jajcu, a imenuje ga ujedno za modruškog biskupa kako bi mu pribavio prihod.
U sporu između latinista i glagoljaša u modruško-senjskoj biskupiji Nikola Kotoranin je očitovao veliku vjersku tolerantnost pa će navući mržnju latinista koji su istjerivali narodni jezik iz crkve.
Jašući uz granicu Bosne i Hrvatsko-Ugarske, upoznao je turske naume pa upozoravao Rim, Jajce i Budim da se pripreme na obranu od invazije s istoka. Taj autentičan renesansni intelektualac najviše se sprijateljio s Ivanom Vitezom i Janusom Pannoniusom koji su najzaslužniji za prijenos renesanse u panonske krajeve.
Prijelazu od politeizma na vjeru u jednog boga slijedio je panteizam da bi ideju personalnog boga digao do univerzalnosti. A renesansa će afirmirati čovjekovo dostojanstvo u velebnosti prirode razvijajući humanizam.
Shematski bi se ti prijelazi mogli prikazati:
politeizam - monoteizam - panteizam - humanizam.
Povjesničari religije obično tumače pojavu monoteizma kao skok uzrokovan Božjom objavom. Kad se ta povijest pomnije razmotri, tad se u tome ipak nalazi kontinuitet.
Jer kako su se stvarala carstva s apsolutnim vladarom, takva se centralizacija odigrava i u religijama pa vrhovni bog degradira druge bogove, pretvarajući ih naposljetku u anđele ili zle i dobre duhove.
A nema li i judaizam uz Jahvu također anđele i cijelo carstvo na nebo? A kontinuirani prijelaz zbio se također s panteizmom, time da je Krist inkarnirao univerzalno imajući također personalni karakter.
Srednjovjekovni teolozi i proklinjatelji Spinoze nisu posve shvatili Isusovu izreku da se njemu učini ono što se čini drugima (svima) u nevolji. Personalno i univerzalno stapa se u kršćanskom načelu sućuti da bi sa suvremenim humanizmom doseglo puni smisao.
Jer to univerzalno dobiva u znanstvenom prevratu 20. stoljeća ljudski udjel, što ću još pomnije analizirati.
Newton je smatrao apsolutni prostor i vrijeme svojstvima Boga pa se također približio panteizmu, kako god se izdavao za pravovjernog anglikanca.
Kad Albert Einstein veli da je postojanje prirodnih zakona najveće čudo, time on iskazuje svoju vjeru u Boga. Zacijelo, on je tome dodao znamenitu izreku: »Bog se ne igra kocke«.
Međutim, kvantna je teorija napustila taj divinizirani determinizam, a i svijet nije takav da se njime ne bi poigravali slučajevi, hirovi, samovolje i gluposti.
Uz Newtonovu i Einsteinovu svemirsku zakonitost moramo uvesti i ljudsku slobodu koja ne izlazi iz ništa, kao što drže Jean Paul Sartre i drugi filozofi egzistencijalizma (Marcel, Jaspers, Heidegger), nego je sloboda biološki i socijalno uvjetovana da bi se najjače razvila u suprotstavljanju moćnim okolnostima i u maštovitom stvaralaštvu.
Prihvaćajući slobodu, stvaramo svoju budućnost i dajemo univerzalnosti osobni, povijesni i moralni smisao. Filozofski i politički liberalizam polazi od slobode izbora, ali to je samo jedna i važna karakteristika slobode da se potpuno razgrana u stvaralaštvu i ljubavi.
(Nastavlja se u broju od ponedjeljka)