Saga o ukradenim lipičkim lipicancima privodi se kraju?

Nakon jedanaest godina još uvijek u zraku visi pitanje hoće li Srbi konačno vratiti ukradene lipicance poznate lipičke ergele. No, posljednje informacije iz Povjerenstva za povrat lipicanaca, na čijemu je čelu pomoćnik ministra poljoprivrede i šumarstva Miroslav Pažur, ulijevaju optimizam. Po riječima člana Povjerenstva i prijeratnog upravitelja lipičke ergele Milana Božića, predstoji sastanak Povjerenstva sa srpskom stranom kako bi konačno riješili ovaj problem, ali sve ide (pre)sporo. Jer, gabariti ovoga slučaja dobro su poznati i - zamršeni. U međuvremenu je cijeli slučaj dignut na diplomatsku razinu dviju država, jer nisu Srbi ukrali samo lipičke lipicance, nego i stoku iz Baranje, Lovasa, sa Šarengradske Ade itd. Do Domovinskog rata u lipičkoj ergeli nalazilo se oko 120 lipicanaca, izuzetno vrijednih jer je to genetski »materijal« star 250 godina, bila je to ergela s kojom su se Lipik i Hrvatska ponosili.
Tijekom srpske agresije na ovaj dio Slavonije, Srbi su ubili 24 lipicanca koji su kasnije ekshumirani, a ostale, pri povlačenju iz Lipika, krajem 1991. godine odvezli su u Prnjavor u BiH. Mozak operacije »lipicanci« bio je prijeratni tehnolog u lipičkoj ergeli Mihajlo Komasović, koji je 90-ak lipicanaca iz Prnjavora odvezao u Srbiju, u Karađorđevo. Prema posljednjim informacijama lipicanci su smješteni na jednom salašu između Novoga Sada i Bačke Palanke, no postavlja se pitanje koliko je lipicanaca preostalo, te nije li im s godinama umanjen genetski potencijal.
Hrvatskoj je izuzetno stalo da se lipicanci vrate u matičnu ergelu u Lipiku, a Srbija je »pritisnuta« činjenicom da je zbog ove krađe suspendirana iz međunarodne organizacije konja lipicanaca (LIF) dok lipicance ne vrati Hrvatskoj. U isto vrijeme »meštar od lipicanaca« Mihajlo Komasović cinički tvrdi da lipicance nije ukrao nego čuvao pa stoga traži da mu Hrvatska plati što je deset godina hranio konje. Hrvatska ovu ucjenu ne može i neće prihvatiti, a u isto vrijeme lipicance je nužno što prije vratiti kako bi se očuvalo ovo genetsko blago, ali i zbog turističkog razvitka Lipika.
U međuvremenu je lipička ergela dobila za obnovu 400.000 kuna od Ministarstva kulture, a s obzirom da je jedina državna ergela u Đakovu, trebalo bi ishoditi da lipička ergela dobije status podružnice đakovačke ergele. Neprijeporno je da će točku na »i« u »slučaju lipicanci« staviti Ministarstvo vanjskih poslova, jer ako je Hrvatska nakon dugo vremena uspjela vratiti vukovarsko kulturno blago, nema razloga da ne vrati i lipičko genetsko blago.

Ivan Fadljević