Čini se da javnost više voli loše vijesti, pesimizam, katastrofičnost i nevjericu u vlastite sposobnosti

Za razdoblje 2003./2004. godine Hrvatskoj je odobreno čak šest infrastrukturnih projekata vezanih uz miroljubivu uporabu nuklearne energije. Ukupna vrijednost tih projekata iznosi impresivnih milijun i dvjesto četrdeset tisuća dolara, čime je prvi put u povijesti vrijednost odobrenih projekta u suradnji Hrvatske i IAEA nadmašila milijun dolara / Očito je Hrvatska, i po tome što su njeni mediji, prihvativši pravilo da »dobra vijest nije vijest«, već odavno postala dio razvijenoga svijeta. To je već loša vijest, jer se s pravom može pretpostaviti da novinari, izvjestitelji i urednici, tražeći svoj dio medijskog prostora izbjegavajući dobre i optimistične, a promovirajući loše vijesti, to čine pod pritiskom tržišta

ZDENKO FRANIĆ

Notorna je činjenica da su informacije odavno postale roba za koju postoji tržište i cijena. Štoviše, informacije u najdoslovnijem smislu već odavno kotiraju na burzama, za što su paradigmatične Internet tražilice kao što su Google, Yahoo, Lycos i sl.
Nije dovoljno da informacije budu samo relevantne, nego moraju imati i određeni mamac za privlačenje pozornosti. Stoga, kada netko prosljeđuje određenu informaciju, posebice medijima, najbolje da se zapita zašto bi ona nekome uopće bila važna i zanimljiva.
Slijedeći tu logiku, hrvatskoj bi javnosti zbog nekoliko razloga trebalo biti zanimljivo da je potkraj listopada u Bruxellesu održan sastanak odbora za znanost i tehnologiju Sjevernoatlantskog saveza (NATO).
Već odavno prerastavši iz potpuno vojnog u politički savez, NATO svojim programom znanstvenih istraživanja nazvanim »Znanost za mir« promovira one znanstvene projekte koji imaju utjecaj na poboljšavanje gospodarskih i socijalnih uvjeta u zemljama partnerima. Očito je da se takvim pristupom proširuje i sama definicija sigurnosti.
U sljedećem razdoblju NATO stavlja naglasak na istraživanja vezana uz energiju, komunikacije, okoliš, transport i vodu, naročito u kontekstu borbe protiv terorizma.
Proračun za znanstvena istraživanja od nekih sedam milijardi dolara za hrvatske je uvjete zaista fantastična suma. Dobra je vijest da je za taj program kandidirano i desetak projekata iz Hrvatske, što zorno govori o kompetenciji i međunarodnom iskoraku hrvatskih znanstveno-istraživačkih grupa.
Daljnje dobre vijesti su da NATO-ovi projekti ne moraju nužno biti komercijalno primjenjivi, a teme i područja istraživanja ničim nisu ograničena.
Za razliku od tih vijesti, koje su se (iako pomalo stidljivo) pojavile u nekim medijima, hrvatskoj su javnosti ostali potpuno nepoznati rezultati 46. redovnog godišnjeg zasjedanja konferencije Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) održanog u rujnu ove godine.
Za razdoblje 2003./2004. godine Hrvatskoj je odobreno čak šest infrastrukturnih projekata vezanih uz miroljubivu uporabu nuklearne energije.
Ukupna vrijednost tih projekata iznosi impresivnih milijun i dvesto četrdeset tisuća dolara, čime je prvi put u povijesti vrijednost odobrenih projekta u suradnji Hrvatske i IAEA nadmašila milijun dolara.
Pritom svakako valja napomenuti da Hrvatska članarina iznosi oko dvjesto tisuća dolara, odnosno šest puta manje.
To jasno govori o kvaliteti predloženih projekata, ali i o umješnosti hrvatskoga pregovaračkog tima. Valjda stoga što se nuklearna energija u javnosti većinom povezuje s nuklearnim elektranama i nuklearnim oružjem, a u novije vrijeme i nuklearnim terorizmom, te ima negativnu konotaciju, javnost je ostala prikraćena za informaciju da je ovdje riječ o nečem sasvim drugom.
Naime, pod sintagmom »projekti miroljubive uporabe nuklearnih tehnika« krije se nabava istraživačkog akceleratora za Institut »Ruđer Bošković«, utemeljenje centra za stereotaktičku radiokirurgiju na Institutu za tumore, uspostava pozitronske emisijske tomografije u KBC Rebro.
Zatim, opremanje laboratorija na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, kontrola kvalitete radioterapijske dozimetrije u Hrvatskoj i opremanje graničnih postaja, te obrazovanje stručnjaka za kontrolu nedopuštenog prometa nuklearnim materijalima, eksplozivima, opasnim kemikalijama i ljudima.
Sve su to nesumnjivo i više nego dobre vijesti, koje se međutim, nisu probile do medija.
Također je dobra vijest da su hrvatske institucije u suradnji s IAEA već odavno postale i davateljice određenih ekspertnih i obrazovnih usluga, a ne samo pasivne primateljice. Drugim riječima, Hrvatska je na tom području već odavno postala izvoznica znanja.
Na spomenutu NATO-ovu skupu govorilo se i o odnosu medija prema dobrim i lošim vijestima. Nažalost, širom se svijeta, čini se, ustalilo pravilo da dobre vijesti ne prodaju medije. Uostalom, to su prije koji mjesec zorno dokazala dva britanska znanstvenika (British Medical Journal, 13. srpnja 2002., str. 81-84), pokazavši kako loše vijesti iz specijaliziranih znanstvenih časopisa daleko lakše nađu svoj put u dnevne tiskovine od dobrih vijesti.
Očito je Hrvatska, i po tome što su njeni mediji, prihvativši pravilo da »dobra vijest nije vijest«, već odavno postala dio razvijenoga svijeta.
To je već loša vijest, jer se s pravom može pretpostaviti da novinari, izvjestitelji i urednici tražeći svoj dio medijskog prostora izbjegavajući dobre i optimistične, a promovirajući loše vijesti to čine pod pritiskom tržišta. Odnosno, čini se da javnost više voli loše vijesti, pesimizam, katastrofičnost, besperspektivnost i nevjericu u vlastite sposobnosti.
No taj svojevrsni mazohizam, koji očito nije karakterističan samo za Hrvatsku, nego je tema nekog drugog napisa.
Autor je doktor znanosti, zamjenik ministra znanosti i tehnologije, potpredsjednik je Glavnog odbora SDP-a.