Politika stručnjake za zaštitu stavila na slijepi kolosijek

Krize ili izvanredna stanja, pa tako i suše, oluje s tučom, požari, poplave... ciklička su pojava kao što su to i one pojave izazvane djelovanjem ljudi, npr. nekontrolirana oslobađanja opasnih tvari, nesreće u nuklearnim elektranama, nemiri i terorizam, prekidi opskrbe, lomovi brana... Isto vrijedi i za ratove. Tko iz rata nije ništa naučio mogao bi ga ponovno doživjeti. Osnovno načelo upravljanja u krizama ili sustava zaštite i spašavanja stanovnika, dobara i okoliša je da se nešto
korisno može napraviti i između dviju kriza / U svakoj organiziranoj državi koja se brine o blagostanju svojih stanovnika mora postojati profesionalna organizacija državne uprave koja se brine o upravljanju u krizama, odnosno o zaštiti i spašavanju svojih stanovnika, dobara i okoliša. Hrvatska bi morala ponovno imati takvu organizaciju. Takav smo sustav u vrijeme Domovinskog rata, radi nužne obrane stanovništva, ubrzano izgrađivali pri ministarstvu obrane...

BRANIMIR MOLAK

Koliko još treba stradati ljudi, biti uništene imovine i okoliša elementarnim nepogodama i drugim krizama ili izvanrednim stanjima izazvanim djelovanjem ljudi da bi se u Hrvatskoj napravilo ono što je potrebno na njihovu obuzdavanju? Kolika treba biti šteta od suše ili oluje s tučom da oni koji bi trebali poduzmu akcije na njihovu ublažavanju?
Zar treba u šumskim i poljskim požarima izgorjeti i sve preostalo da se odgovorni probude i prestanu se svađati za fotelje i osobne povlastice i učine ono što je potrebno, tj. da dopuste izgradnju djelotvornog sustava za zaštitu i spašavanje stanovnika, dobara i okoliša?
U nas se pri pojavi svake krize obično digne znatna medijska buka, potom se sve zaboravi i slijedeći put opet kuknjava.
Krize ili izvanredna stanja u Hrvatskoj u mirnodopskom vremenu odnose, u prosjeku, oko 300 milijuna američkih dolara godišnje. Najveća je šteta od suše - 42 posto, slijede tuče, oluje, snijeg i mraz - 26 posto, potresi 17 posto. Požari (šest posto) i poplave (pet posto), koji su zanimljivi mas-medijima, malenog su udjela u ukupnim štetama.
Štete izazvane tehnologijom tj. čovjekovim djelovanjem (izuzev prometa) znatno su manje od onih izazvanih prirodom, iako se zbog njih često podigne povelika medijska buka, ali bi zbog osiromašenja i nezadovoljstva stanovništva zbog nekih vrsta takvih kriza (unutarnje smetnje - terorizam i nemiri) mogle drastično porasti.
Štete izazvane agresijom na Hrvatsku znatno su veće nego su štete od mirnodopskih ugrožavanja (oko 14 tisuća poginulih, 30 tisuća ranjenih i izravne materijalne štete od oko 30 milijardi dolara) za što nitko nije odgovarao niti su namirene materijalne ratne štete.
Zna se da su krize ili izvanredna stanja, pa tako i suše, oluje s tučom, požari, poplave... ciklička pojava kao što su to i one pojave izazvane djelovanjem ljudi, npr. nekontrolirana oslobađanja opasnih tvari, nesreće u nuklearnim elektranama, nemiri i terorizam, prekidi opskrbe, lomovi brana...
Isto vrijedi i za ratove. Tko iz rata nije ništa naučio mogao bi ga ponovno doživjeti. Osnovno načelo upravljanja u krizama ili sustava zaštite i spašavanja stanovnika, dobara i okoliša je da se nešto korisno može napraviti i između dviju kriza. Ciklus je podijeljen na faze: ublaživanje, pripravnost, djelovanje i oporavak, u kojima treba provoditi niz aktivnosti.
Valjani planovi osnova su za reagiranje kada nastupi kriza i ne smije biti iznenađenja. Planove treba izraditi na razini županija, a ovisno o vrsti kriza za pojedine i na drugim razinama uprave. Planove trebaju izrađivati profesionalne organizacije za upravljanje u krizama.
Da bi se uopće moglo početi izrađivati planove treba znati što ugrožava pojedinu zajednicu, dakle provesti analizu ugroženosti. Zatim je nužno postojanje jasnih zakonodavnih akata da se zna što su čije obveze i zadaci u sustavu zaštite i spašavanja.
Uz niz operativnih organizacija za djelovanje u slučaju krize treba postojati i uprava sustava koja koordinira cijeli posao, raspored njihovih zadataka i jasni međuodnosi. Važan je i sistem komuniciranja kako među onima koji sudjeluju u aktivnostima u svim fazama kriza tako i sa stanovništvom putem medija. Posebno je važno imati baze podataka o upotrebivim resursima u krizama (ljudima, opremi...). Tek kada se to sve ima, moguće je izraditi planove.
U Hrvatskoj uglavnom ničega od spomenutog nema, pa je ono što se događa samo posljedica toga stanja. Kako je odgovornost za sigurnost stanovnika, dobara i okoliša u demokratskim državama na vlastima (kod nas županima i predsjedniku države), to je nužno da se vlast brine o pripremljenosti svoga područja za djelovanje u kriznim stanjima.
Sustav srušen kad je trećina zemlje bila okupirana
U svakoj organiziranoj državi koja se brine o blagostanju svojih stanovnika mora postojati profesionalna organizacija državne uprave koja se brine o upravljanju u krizama, odnosno o zaštiti i spašavanju svojih stanovnika, dobara i okoliša, jer je to primarno sigurnosno i gospodarsko pitanje svake zemlje. Dakako da bi i Hrvatska morala ponovno imati takvu organizaciju.
Naime, u Hrvatskoj zahvaćenoj velikosrpskom agresijom takav sustav smo u vrijeme Domovinskog rata, radi nužne obrane stanovništva, ubrzano izgrađivali pri ministarstvu obrane, od zatečene tzv. Civilne zaštite i smiješnih akcija NNNI, u moderan sustav zaštite i spašavanja prema američkoj metodologiji.
Sustav je srušen u vrijeme kada je još gotovo trećina Hrvatske bila okupirana i to u najkritičnijim područjima za obranu: u Osječko-baranjskoj županiji (1. veljače 1994.), Vukovarsko-srijemskoj (Vinkovci; 4. veljače 1994.), Sisačko-moslavačkoj (Novska; 11. veljače 1994.), Dubrovačko-neretvanskoj (28. veljače 1994.).
Razorena je središnja organizacija i rastjeran najkvalificiraniji kadar, a one koje nisu otjerali rasporedili su na posve neprimjerena mjesta s obzirom na struku, kvalifikaciju, iskustvo i znanje. Rastjerali su i oko dvjesto pirotehničara osposobljenih tijekom uspostavljanja sustava.
Dakako da je i sva oprema nestala. I nitko nije za to odgovarao. Da nisu srušili sustav možda nisu trebali u raketiranju poginuti stanovnici Zagreba 1995. Možda bi spomenuto trebalo biti predmet razmatranja Haaškog ili nekog drugog suda kad u Hrvatskoj za to nitko nema interesa. Valjda i za ono što je učinjeno Hrvatima treba netko odgovarati. Kao ratni zapovjednik Stožera Civilne obrane Republike Hrvatske do njegova ukidanja usred rata, poprilično sam upućen u ono što se u Hrvatskoj tada događalo.
Da nije srušen cjelovit sustav zaštite i spašavanja tada izgrađivan i da je primijenjena metodologija oporavka ili obnove (razvijena u drugim zemljama, posebno u SAD-u) sigurno bi bilo znatno manje problema u poslijeratnoj obnovi i povratku prognanika, a i štete od mirnodopskih ugrožavanja bile bi manje.
Vrijedi spomenuti da je čak i Unprofor, imajući vrlo visoko mišljenje o našim mogućnostima, u jesen 1993. tražio zaštitu našeg sustava za svoje snage (600 do 700 osoba u središnjem uredu u zagrebačkoj Ilici) od potencijalnog napada srpskog agresora. Politika je, umjesto da iskoristi tu činjenicu i objasni svijetu što se događa u Hrvatskoj, srušila sustav i pokazala totalnu nebrigu za stanovništvo. U svibnju 1995. raketiran je Zagreb.
Zašto se to dogodilo sa sustavom? Problem je jer se političari ne brinu o stanovnicima nego samo o sebi, a i mnogo je tzv. operativnih organizacija koje bi trebale biti povezane u cjelovit sustav, pa bi uspostava suvisle organizacije za upravljanje sustavom zaštite i spašavanja, u kojoj bi se znalo što su čije obveze i prava, nekima od njih smetalo u njihovim materijalnim interesima.
Uspostava takvog sustava iznimno je važno sigurnosno pitanje, a u nas se samo raspravlja o tzv. tajnim službama kojima je, čini se, najvažniji zadatak skupljanje informacija za međusobne obračune političara. Uz to je politika struku i stručnjake, pogotovo ako su bili branitelji, stavila na slijepi kolosijek.
Sva neorganiziranost društva naročito se pokazala ove godine i rezultirala golemim materijalnim štetama od suše i poljskih i šumskih požara. Političare u borbi za zadržavanje fotelja i privilegija (podzemni izbori - izbori prije izbora kao u Sjevernoj Koreji) ova tema ne zanima, a uz to, odnosi u društvu izazvani tzv. tranzicijom nisu dobri za uspostavu i funkcioniranje sustava u kojem je solidarnost u akcijama važan čimbenik.
Stanovnici opljačkani i osiromašeni tzv. pretvorbom i privatizacijom nemaju motiva da se uz profesionalce uključe u akcije zaštite i spašavanja. Vjerojatno će tek neizbježna nacionalizacija dobara otetih stanovništvu od 1991. do danas ostvariti uvjete za boljitak života na ovim prostorima pa tako i za funkcioniranje sustava zaštite i spašavanja.
(Svršetak u sutrašnjem broju)
Autor je doktor tehničkih znanosti, diplomirani inženjer, energetičar.