Bišćanov salto mortale, tko je sljedeći Barićev »Bišćan«

Vulgaran ispad Šerića spram izbornika, nezadovoljstvo Olića i još nekih statusom u reprezentaciji, Tudorovo biranje utakmica i naposljetku skandalozan tajni Bišćanov bijeg, poput kakvog lopova, iz reprezetnativnoga kampa noć uoči presudne utakmice, sve to ukazuje na činjenicu da je unutar reprezentacije stvorena klima da svatko može iskočiti kada i kako hoće

ZAGREB, 12. listopada - Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, večer prije odlučujuće utakmice hrvatske reprezentacije protiv Slovenije u Ljubljani... Mladi Igor Bišćan tijekom noći misteriozno napušta kamp »vatrenih« nezadovoljan svojim statusom... Moguće? Nikako! Tada bi ovaj mladi nogometaš tiho sjedio sa strane impresionirano promatrajući suigrače, »velike dečke«... Danas? Sada je osvanulo neko novo vrijeme u kojem je i interni Bišćanov sustav (bez)vrijednosti ponešto drukčije postavljen, pa se, eto, okuražio zalupiti vrata izborniku i suigračima i jednostavno odšetati u noć. I to večer uoči krucijalnoga dvoboja hrvatske reprezentacije!
Razočaranje i zaprepaštenje javnosti skandaloznim Bišćanovim postupkom dodatno je potencirano time što je ovaj mladi nogometaš dosad uglavnom ostavljao dojam inteligentnoga, zanimljivog, pa čak i pomalo povučenoga i skromnog dečka. Bišćanov salto mortale uza sve to ne može imati baš nikakvo opravdanje, ali doista bi bilo lijepo čuti kakvo njegovo pojašnjenje, možda i ispriku, ali on - ne razgovara s novinarima.
Bišćanova reakcija u reprezentativnom krugu, međutim, nije slučajna i ne možemo je gledati kao izolirani primjer. Ona je samo odraz svojevrsnoga »trenda« kakav se nadvio nad hrvatskom reprezentacijom. Na hipotetsko pitanje bi li se Bišćan jednako ponašao '97. kao i sada uoči Bugarske, možda je najbolje odgovoriti kroz prizmu Anthonya Šerića i Igora Tudora. Spomenuti je dvojac tada doista bio integralni dio »vatrenih«, oči su im se dječački caklile od ushita što se nalaze u odabranome društvu. Međutim, očito je da je proces (psihološkog) sazrijevanja kod nekih igrača - obrnuto proporcionalan s godinama! Tako si, primjerice, Šerić dozvoljava uličarski ispad javnog vrijeđanja izbornika Barića koji, jel', nije prepoznao »neupitni nogometni genij« ovoga mladog nogometaša. Ali, njegova je priča u svojoj biti posve drukčija od Tudorove. Jer, Šerićev ispad u sebi ipak sadrži i jednu pozitivnu komponentu, koliko god to neprihvatljivo zvučalo. Njegova srdžba i bijes zapravo imaju izvorište u jednoj plemenitoj želji - igranjem za reprezentaciju!
Tudor? Ima ih koji tvrde da bismo se u njegovome slučaju mogli poslužiti radnim naslovom »Kad te trebam - tu sam, kad me trebaš - nisam«. Lijepo je hvaliti se kako Hrvatska ima svoga igrača u velikom Juventusu, lijepo je vidjeti kraticu CRO u momčadi jednoga takvog giganta. No, katkad se čini da je to i cjelokupni »privilegij« kojega hrvatski nogomet ima od Tudorovoga igranja u velikome klubu. Kada je najviše trebao reprezentaciji - na SP u Japanu i Koreji - uglavnom je imao »misterioznih« problema s ozljedama, dok je za Juventusove akcije najčešće bio uredan, spreman, s krilaticom »lupi petama, reci evo sve za...«. Doista, za koga? Za Hrvatsku!? Hm...
Dosad je uglavnom vrijedilo - »Lippi petama, a Tudor u stav mirno!« Istina je da on tvrdi kako jedva čeka okupljanje reprezentacije i kako je spreman »200 posto«. To, međutim, tvrdi sad kad je sasvim jasno da se u torinskome klubu nalazi na ledu i da ga se poslodavci žele riješiti. Stoga je i logično da mu je reprezentacija sada sigurno utočište. Naposljetku, i sâm je izbornik Barić neizravno to potvrdio, kazavši nedavno: »Juventusov trener Lippi je zamijenio Tudora i drugi dan mu rekao: 'Ne ideš u Atenu!' Međutim, jučer sam gledao sastav Juventusa i nije ga bilo ni među 18. A kad sam s njim razgovarao, rekao je: 'Gospon Otto, bez brige, ja sam u formi!' Nikad mi to još nije rekao.« Bilo kako bilo, Tudorovu odanost nacionalnoj selekciji vidjet ćemo ubuduće, kada opet bude siguran član udarne postave nekog velikog europskog kluba. Kamo sreće da su ove naše konstatacije »pucanj u prazno« i da je Tudorov domoljubni zanos doista neupitan. No, neki su detalji i »slučajnosti« ipak prenaglašeni da netko ne bi barem posumnjao. Od posljednje kvalifikacijske utakmice za SP, protiv Belgije u Maksimiru u listopadu 2001. godine, hrvatska je reprezentacija do ove subote odigrala 22 utakmice. Tudor ih je propustio 17! No, ne možemo zanemariti niti to da je on ipak odigrao većinu utakmica u kvalifikacijskom ciklusu za SP.
Začudo, borba taština u sadašnjoj reprezentaciji je znatno veća nego u vrijeme kada su u ondje igrale istinske zvijezde svjetskoga nogometa. Šuker i Prosinečki u Japanu su kod Jozića sjedili na klupi, Asanović i Bokšić znali su kod Ćire biti na klupi, pa nikome od njih nije palo na pamet »razvaljivati« atmosferu i reprezentaciju. A sada je, čujemo, sve nezadovoljniji svojim statusom u reprezentaciji Olić, koji nesmiljeno trpa mreže takvih »dream teamova« kao što su Šinjik iz Jaroslava ili Krilja Sovjetov. Uostalom, Olić je uporno tvrdio kako je svojom kvalitetom prerastao zagrebački Dinamo! Pa, je kasnije otišao nekoliko stepenica niže! Ili preciznije - nekoliko etažâ niže! I nije isključeno da uskoro sličnu retoriku primijeni i kod nacionalne reprezentacije. No, nije on jedina potencijalna »tempirna bomba«. Stvorena je, dakle, takva klima da svatko može iskočiti kako i kada hoće. Dio odgovornosti u takvome okruženju svakako snosi i sâm izbornik Otto Barić. Zapravo, najveću odgovornost za mir i ravnotežu unutar nacionalne momčadi. Srećom da u toj istoj reprezentaciji ipak postoje i oni koji se još uvijek vode za refrenom »Lupi petama« i nadamo se da će ipak nadjačati one koji zasad lupaju samo - glavom u zid!

Miroslav Tomašević