Razmišljanje o smrti najkorisnija je pouka političarima

Odurno je da se mnogi nesposobni političari na sve načine upinju prigrabiti vlast i s njom svoju korist, kao da su branitelji dali svoj život za njih. Tako se neuspješni političari ne mogu nikako iskupiti pred poginulima polaganjem vijenaca na njihov grob. Ako bi itko to trebao činiti najmanje bi smjeli političari osim kao predstavnici naroda. Još je strašnije da to čine oni koji su prijevarom stjecali imetak dok je branitelje naroda istodobno pogađao metak! / Ako se čovjek potpuno poistovjeti sa zadatkom, ako o ispunjenju zadatka ovisi osjećaj osobne vrijednosti, tada on postaje nesposoban da ga svlada. Strah da pogriješi blokira. Promatrati svijet kao mrtvac znači odbaciti identifikaciju sa zadatkom. Tada čovjek biva slobodan da ga dobro ispuni

LUKA VUCO

Sveti Benedikt, osnivač zapadnog monaštva i utemeljitelj civilizacijskog razvitka Europe, svojim monasima je preporučivao da moraju svakog dana držati smrt pred očima. To će održati njihovu duhovnost životnijom i predanijom. Razmišljanje o smrti čovjeka oslobađa od straha i pogrešna suda o životu.
U prva dva dana studenoga u katoličkim se krajevima razmišlja o onima koji su otišli s ovoga svijeta. Naravno da tu prigodu koriste i drugi ljudi za razmišljanje o smrti, ali i za sjećanje na svoje najdraže i na one mlade koji su dali živote za domovinu i na sve žrtve rata. Čovjek je tada i nehotice u prigodi da zanemari granicu smrti te da iz toga kuta pogleda svoju svakodnevnicu, što uvelike doprinosi pravilnom sudu o sebi i događajima oko sebe.
Ovih je dana umro i drugi čelnik u nedavnom ratu, bošnjački vođa Alija Izetbegović. Tako su dvojica čelnika rata nedugo nakon njegova završetka fizički mrtva, a treći, odvojen od svijeta kao moralni mrtvac, i dalje ratuje, jer je slijep da pravo vidi. Zar se je isplatilo ubijati ljude za komadić zemlje, ako će ovo biti zemlja bez granica i ako će i oni ubrzo kao i svi ljudi morati napustiti ovu zemlju i otići istim putem pred istoga Suca da bi proveli vječnost u istoj Božjoj kući?
Tako nijedan od njih nije uživao plodove rata kojima se je nadao.
Što je s onima koji su pali u ratu? Sigurno je da se svatko od nas mora zapitati za što su oni dali život i bi li se izložili smrti da vide kako mi živimo? Kao što su djeca svojim ponašanjem i radom dužna opravdati žrtve svojih roditelja jednako je to nužno i za sve nas, pogotovo za političare, da svojim naporom pridonesu da u zemlji bude više zadovoljstva, sreće i ljubavi za što su dali živote toliki mladi ljudi.
Odurno je da se mnogi nesposobni političari na sve načine upinju prigrabiti vlast i s njom svoju korist, kao da su branitelji dali svoj život za njih. Tako se neuspješni političari ne mogu nikako iskupiti pred poginulima polaganjem vijenaca na njihov grob.
Ako bi itko to trebao činiti najmanje bi smjeli političari osim kao predstavnici naroda. Još je strašnije da to čine oni koji su prijevarom stjecali imetak dok je branitelje naroda istodobno pogađao metak!
Kakvu pouku možemo izvući iz smrti branitelja i ratnih vođa? Prije svega da ćemo i mi podijeliti njihovu sudbinu. A kad čovjek počinje promatrati ovaj svijet kao mrtvac onda svijet poprima sasvim novi izgled.
Stari pustinjaci učili su da sami prije svega moramo umrijeti svijetu da bismo bili dorasli zadaćama koje svijet pred nas stavlja.
Ako se čovjek potpuno poistovjeti sa zadatkom, ako o ispunjenju zadatka ovisi osjećaj osobne vrijednosti, tada čovjek postaje nesposoban da ga svlada.
Strah od pogreške blokira čovjeka. Promatrati svijet kao mrtvac znači odbaciti identifikaciju sa zadatkom. Tada čovjek biva slobodan da ga dobro ispuni. Stara je izreka: Misli na smrt pa nećeš pogriješiti.
To moderna psihologija naziva disidentifikacijom. Čovjek promatra svoje misli, osjećaje, zadatke, strah ili srdžbu, ali sve to nije on. On postaje slobodan od svih unutarnjih prisila da zadatak savršeno ispuni.
Tako dugo dok se čovjek s problemom poistovjećuje on ostaje njegov stalni problem. Čuvanje slobode svoje vlastite osobnosti (ego) u kojoj čovjek spoznaje svoje pravo biće najvažniji je preduvjet za oslobođenje čovjeka (Roberto Assagioli).
Naš život uspijeva kad postanemo mrtvi za bilo kakvu korist. Čovjek živi u duhovnoj stvarnosti nad kojom, svijet nema vlast. To nas čini slobodnima da ne očekujemo uvijek novu pohvalu, korist ili uzbuđenje zbog kritike. Čovjek sve to zamjećuje, ali to nije dio njega. Vjernik napokon još i zna da njegovo dostojanstvo dolazi od Boga , a ne od ljudi.
Čovjek treba imati odmak od ljudi i od svega što ga okružuje da bi mogao stvari objektivno vidjeti i prosuditi. To je uvjet da se stvarima prilazi stručno i ispravno, a ljudima na ljudski način. Tako se čovjek stavlja u položaj mrtvaca u grobu.
Čovjeku koji se potužio da ga netko uvrijedio jedan je monah savjetovao da zamisli kako već godinu dana leži u grobu. Ta predodžba stvara u njemu distancu prema tom čovjeku koji je odgovoran za svoje čine te to ne postaje i njegov problem. To je ujedno uvjet da se bude dobar sa svakim čovjekom.
Tu vrst ponašanja hvali i Isus kad kaže: »Ako zrno pavši u zemlju umre donosi mnogo roda. Tko se za svoj život silno brine izgubit će ga, a tko svoj život u ovom svijetu malo cijeni sačuvat će ga za život vječni«.
Spomen na mrtve, naše pale branitelje i naše preminule, prigoda je da se rastanemo od naših predodžbi o ovom životu koje nas sputavaju i gledamo stvari i ljude kakvi uistinu jesu, što nam otvora prostor za nove mogućnosti i procjene.
Razmišljamo o tome, bi li mrtvi ponovili svoj život na isti način?
Tako od njih učimo da pogreške izbjegnemo; da naš život ne bude ovisan o pohvalama ili je pokretan samo željom za vlastitom korišću .
Tako nas mrtvi i nehotice dozivaju da steknemo mudrost koja se može samo u grobu naučiti. Čovjek mora biti posve slobodan od vezanosti uz blještavilo svijeta i ljudske povlastice.
To psihologija naziva uvjetom za ispunjen život (Anselm Grün). Samo tako se izbjegava korupcija ili vodi uspješna borba protiv nje. Uzalud je političarima obećavati ako se ne stave u taj položaj. Pravo partnerstvo među ljudima i strankama može postojati kada ljudi ne budu ovisni o onome što ne nose sa sobom s ovoga svijeta pa tako i neovisni jedan o drugome, što znači da budu slobodni.
Ma kako to paradoksalno zvučalo, istina je, da misao na smrt najbolje pokazuje ljudima ispravan životni put, a političarima kako da im djelovanje za opće dobro bude uspješno.
Autor je magistar znanosti, svećenik, publicist iz Kaštela.