To što su iseljenici od neprijatelja države postali tek »lakovjernicima«, velika je zasluga Šuška i HDZ-a

Radi hrvatske javnosti, a ne radi »lakovjernog Radovana« osjećam potrebu da se osvrnem na pisma gospodina Radovana Smokvine objavljena zadnjih nekoliko dana u Vjesniku. Gospodin Radovan kojega ću u daljnjem tekstu nazivati »čovjek sa zadatkom« uporno putem sredstava priopćavanja protura tezu da je on zajedno sa lakovjernim iseljenicima opljačkan od strane gospodina Gojka Šuška i HDZ-a.
Služeći se poluistinama i lažima došao je do nevjerojatnog zaključka da je gospodin Gojko Šušak organizator i glavni inicijator pljačke hrvatskog, kako ga on, naziva lakovjernog iseljeništva. Ako je »čovjek sa zadatkom« lakovjeran, a to sam osobno priznaje jer je i on navodno jedan od tih, to je njegov osobni problem. No, nitko ga, koliko je meni poznato, nije ovlastio da govori u ime tisuća i tisuća iseljenika koji su u određenom trenutku osjetili potrebu da pomognu napadnutoj i razoružanoj zemlji iz koje i sami dolaze.
Na samom početku velikosrpske agresije na Hrvatsku kad se hrvatski narod nalazio u naizgled bezizlaznoj situaciji, bez oružja bez vojničke opreme, a na suprotnoj strani bila je četvrta vojna sila Europe, tada je »demokratski« svijet umjesto da zaustavi agresiju uveo embargo na uvoz oružja. Iseljenici se stoga samoorganiziraju i pokušavaju na razne načine pomoći koliko je to u njihovoj moći. Nekako u isto vrijeme tadašnji ministar za iseljeništvo gospodin Gojko Šušak obratio se hrvatskom iseljeništvu s pismom u kojem poziva iseljenu Hrvatsku da, koliko je to moguće, pomognu u obrani državnog suvereniteta. To pismo je kružilo među iseljenicima kao cirkularno pismo, tj. svatko tko je mogao napravio je nekoliko fotokopija i davao ih svojim poznanicima.
Pismo je poslao gospodin Gojko Šušak jer je uživao neograničeno povjerenje medu Hrvatima u iseljeništvu. U tom pismu gospodin Šušak niti jednom riječi nije izričito spomenuo da će se novac skupljen na određenom računu u Villachu upotrijebiti za kupnju oružja. To su bile samo pretpostavke. Sve je bilo na dobrovoljnoj osnovi, nikakve prisile i ucjenjivanja nije bilo. Svatko tko je pročitao to pismo odlučivao je samostalno i po svojoj savjesti među svoja sigurna četiri zida. Netko se odlučio uplatiti određenu sumu novca i na neki način tako oprati nečistu savjest, a neki su odlučili staviti glavu u torbu i došli su braniti domovinu.
Očito je da »čovjek sa zadatkom« ili ne zna ili se pravi lud kako i na koji način funkcionira nabavka oružja i to od države koja se nalazi pod embargom za to. Tu nema plaćanja na nekakve bankovne račune. Sva se plaćanja odvijaju u gotovini i bez mnogo svjedoka. Budući da je cijeli postupak ilegalan i na neki način predstavlja kršenje zakona nitko pametan ne ostavlja tragove po kojima bi sutra mogao krivično odgovarati. Činjenice govore da se s tim novcem skupljenim od naših iseljenika ipak kupovalo oružje jer je se uskoro u naoružanju pojavljuju puške argentike, amerikanke, nove odore, rakete zemlja zrak i na kraju migovi iz bivše Istočne Njemačke itd. Zna se da je ilegalno oružje daleko skuplje nego kad se kupuje legalno.
»Čovječe sa zadatkom« tvoja izjava da su gospodin Šušak i Šarinić imali pravo upravljanja ali ne i raspolaganja s novcem koji je bio predviđen za kupovinu oružja novi je pojam u ekonomskim znanostima. Najtragičnije u svemu je da pljuješ upravo na one koji su nama iseljenicima priuštili bar jednu malu uslugu da ne kažem rehabilitaciju.
Zar se zaboravilo da smo prije stvaranja države Hrvatske bili neprijatelji države, protudržavni elementi, ustaše. Ako ništa drugo nisu napravili nego samo to da smo od neprijatelja države, zbog čega su mnogi ostajali bez putovnica i završavali u zatvoru, postali lakovjernicima, a radi toga se ipak ne završava u zatvoru, zaslužili su naše poštovanje.

TOMISLAV CALJKUŠIĆ
Frankfurt
Njemačka