Dobri duh Vjesnika

Darko Brdarić, 1957.–2004.

KREŠIMIR FIJAČKO

Novinari odlaze uz čuđenje svijeta: gotovo uvijek je to »već«, uvijek neočekivano, prečesto - prerano, i tek iznimno u krevetu. U ovoj se profesiji umire prije roka i – s nogu, kao što se i živi na nogama, u vječitoj jurnjavi za rokovima. Odlaze tako i oni koji su s novinama i za novine živjeli naizgled mirno, smireno i staloženo. Poput Darka Brdarića, čiji nas odlazak tako bolno podsjeća da sve više ljudi koje smo voljeli, nisu više s nama, ovdje gdje ih trebamo, nego tamo negdje gore, recimo. Ako »tamo gore« ima interneta, onda možemo misliti što Brdarić sada radi. Novina, vjerujemo, tamo gore nema, jer, kakav bi to inače bio raj. Ali onda opet, malo pakla neće škoditi ni u raju, rekao bi Darko.
Zvali smo ga »hodajuća enciklopedija«, premda bi možda prikladnije bilo reći: »Enciklopedija na biciklu«. Ali, njegova silna erudicija bila je tek jedna od stvari koje su ga činile drukčijim, zapravo iznimnim. U ovom novinarskom poslu koji melje, toliko je toga teško sačuvati. Čast i dostojanstvo, primjerice, ali i duh i dušu. Zadržati humor - nešto je lakše, a Brdarić je sve to skupio pod jednom kapom. Bio je toliko drukčiji od onih općih mjesta koja tako površno opisuju novinarstvo, novine i novinare. U poslu u kojem se žurba i utrka s vremenom često doimaju poput grubosti, prijatelji i kolege pamtit će Brdarića kao profinjenog profesionalca, šarmantnog i duhovitog erudita: dobri duh Vjesnika!
U profesiji u kojoj su riječi - alat, Brdarić je bio sjajan majstor u disciplini »igre riječima«, ne bježeći ni od sarkazma i ponekad grubih šala, dakako, najradije na svoj račun.
Zašto nije češće pisao svoje »Žalce«? Vjerojatno zato što ga je previše toga zanimalo i okupiralo. A one koje je napisao, u pravilu je pisao u zadnji čas, u »cajtnotu«, mora da je, vrag jedan, znao da tako ispadnu najbolje stvari i najbolji tekstovi. Nekoliko njegovih »Žalaca« ponovo objavljujemo kao dokaz i podsjetnik na jedan »otkvačeni« duh, koji je, znajući toliko toga, morao ponekad potražiti utočište u smiješnomu, u (auto)ironiji, sarkazmu.