Jadransko more nije neka ustajala prljava bara

Jadran se zasad prirodnim procesima prilično učinkovito čisti i sam sebe »brani« kako ne bi postao kaljuža ili žabokrečina. Stoga njime trebamo pažljivo gospodariti i pomno ga čuvati. Poznavanje brzine izmjene vode Jadranskoga mora iznimno je važno za svaku procjenu rizika koju sa sobom nose razne gospodarske aktivnosti, uključujući i turizam te svakojake intervencije u prostor

ZDENKO FRANIĆ

Rusko-hrvatski naftovodni projekt Družbe Adrije, koji za cilj ima izvoz nafte iz Ruske Federacije preko Bjelorusije, Ukrajine, Slovačke, Mađarske i Hrvatske do luke Omišlja, s pravom već dulje izaziva veliku pozornost javnosti. Ekonomski stručnjaci i Janafovo vodstvo pokušavaju dokazati da je Družba Adria hrvatski strateški interes, jer osnažuje energetiku i gospodarstvo.
Jasno je pak da energetska suverenost i samodovoljnost u globaliziranom svijetu znače ponajbolje jamstvo nacionalne suverenosti te gospodarske i svake druge stabilnosti. S druge strane, mnogo je onih koji su, s pravom, iznimno zabrinuti zbog opasnosti globalne kontaminacije Jadranskog mora balastnim vodama ili eventualnom havarijom nekog tankera.
Tako je nedavno HSP-ov saborski zastupnik Tonči Tadić, žučljivo braneći u Saboru prijedlog da se Hrvatska povuče iz projekta Družbe Adrije, istaknuo da je za izmjenu morske vode u Jadranu potrebno deset godina. U HTV-ovoj emisiji »Piramida« od 19. prosinca Tadićev stranački predsjednik i saborski zastupnik Anto Đapić tu je brojku udvostručio, rekavši kako svatko zna da se u slučaju havarije naftnog tankera Jadran neće oporaviti dvadeset godina.
Postavlja se pitanje zašto i onako ozbiljnu situaciju vezanu uz zaštitu Jadrana još više dramatizirati i pogoršavati, makar to bilo i u dobroj namjeri. Zašto Jadran prikazivati ustajalijim, prljavijim i bolesnijim? Izjave koje Jadransko more stavljaju u kontekst ustajale bare dobro su došle svima koji bi rado skrenuli turiste s Jadrana prema nekim drugim odredištima.
Srećom, voda Jadranskog mora izmijeni se dva do četiri puta brže nego što tvrdi g. Tadić, odnosno desetak puta brže no što tvrdi g. Đapić. Sve to, dakako, ne znači da bi izlijevanje nafte ili neko drugo onečišćenje bilo manje katastrofalno.
Gospodin zastupnik Tadić, koji je strukom znanstvenik i barata znanstvenim aparatom, a uz to mu je dostupna i znanstvena literatura, sve je to lako mogao provjeriti. Tako u Pomorskoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda, u trećem svesku, objavljenom još 1976., u članku »Jadransko more« na stranici 198. piše:
Prema jednom još nepotpunom proračunu, voda u Jadranu izmijeni u pet godina. Nastojeći upotpuniti ta istraživanja, naši i strani oceanografi u nekoliko su različitih istraživačkih projekata mjerili maseni transport morske vode u vertikalnim profilima na Otrantskim vratima. Ta istraživanja, opširno prikazana u knjizi »Fizikalna oceanografija Jadranskog mora«, koju su uredili Benoit Cushman-Roisin i Miroslav Gačić, rezultirala su spoznajom da se cjelokupni volumen vode Jadranskog mora (oko 35.000 prostornih kilometara) izmijeni s Jonskim morem u znatno kraćem razdoblju od pet godina. Procjene se kreću od minimalnih 0,7 do maksimalnih 4,4 godine, uz napomenu da su, prema svemu sudeći, točnije one vrijednosti koje upozoravaju na bržu izmjenu.
Razlike u vrijednostima uzrokovane su čitavim nizom fizikalnih parametara koji prirodno fluktuiraju, ovisno o klimatološkim i oceanografskim uvjetima, kao i o godišnjem dobu kada su mjerenja provođena.
Do sličnog se rezultata može doći ne samo izravnim mjerenjima masenog transporta vode nego i drugim metodama. Korištenjem četrdesetogodišnje baze podataka o koncentracijama aktivnosti radiostroncija u vodi Jadranskog mora, pisac ovih redaka proračunao je da gornja granica razdoblja potrebnog za izmjenu cjelokupne jadranske vode iznosi oko 3,3 godine.
Naime, radioaktivni izotop stroncija masenog broja 90 (Sr-90), koji je u okoliš unesen atmosferskim eksplozijama nuklearnog oružja, može poslužiti kao iznimno dobar obilježivač kretanja morske vode. Rad s tim rezultatima nedavno je prihvaćen za tisak u međunarodnom znanstvenom časopisu Journal of Marine Systems.
Očito jest da se Jadran (barem zasad) prirodnim procesima prilično učinkovito čisti i sam sebe »brani« kako ne bi postao kaljuža ili žabokrečina. Stoga njime trebamo pažljivo gospodariti i pomno ga čuvati. Poznavanje brzine izmjene vode Jadranskog mora iznimno je važno za svaku procjenu rizika koju sa sobom nose razne gospodarske aktivnosti, uključujući i turizam te svakojake intervencije u prostor.
Ujedno, taj je podatak važan i za procjenu opterećenja otpadom i otpadnim vodama zbog golema pritiska na urbanizaciju Jadranske obale. Nesmiljena i stihijska gradnja, bez učinkovita rješavanja problema otpadnih voda, koje se u konačnici sve slijevaju u Jadransko more, vrlo je ozbiljan problem koji se zasad rješava sam od sebe.
S druge strane, za dostojanstven i kvalitetan život neizbježne su gospodarske aktivnosti. No atmosfera tajnovitosti koja se u posljednje vrijeme nadvila nad dijelove studije utjecaja na okoliš projekta Družbe Adrije nikako ne pridonosi jačanju povjerenja javnosti u institucije sustava.
Sindrom
Riječ je o sjajnom primjeru kako se svakodnevna politika na najprizemniji način uvukla u zaštitu okoliša, što kod već prilično iziritirane javnosti pridonosi tome da se sindrom »Ne u mome dvorištu« polako pretvara u stanje kolektivne svijesti.
Štoviše, on metastazira u pojavu koja je u engleskom govornom području nazvana Banana sindromom. Riječ je o akronimu engleske fraze Build Apsolutely Nothing Anywhere Near Anything. Slobodni prijevod na hrvatskom jeziku glasi: Neka se ne gradi apsolutno ništa bilo gdje pokraj ičega. I to bez obzira na to je li riječ o naftovodu Družbe Adrije, cestama, marinama, neboderima, odlagalištima otpada ili čak sustavima koji sprječavaju zagađivanje okoliša, kakav je, na primjer, ekoprojekt Kaštelanski zaljev.
Autor je doktor znanosti, radioekolog.