Lošinjski Apoksiomen stariji od bečkog

Najesen u Zagrebu, a u proljeće u Firenci bit će izložena lošinjska skulptura koju neki pripisuju glasovitom grčkom kiparu Lizipu. U Restauratorskom zavodu su suzdržani prema toj teoriji, ali slažu se s izjavom jednog splitskog umjetnika: »Tko god da je autor, bio je Michelangelo svoga doba«

Kad u Hrvatskome restauratorskom zavodu ugledate Apoksiomena, prekrasnu grčku statuu mladoga atlete, teško je povjerovati da je taj kip, koji se po nekim tumačenjima pripisuje glasovitom antičkom kiparu Lizipu, 2000 godina proveo propadajući na morskom dnu.
Konzervatorsko-restauratorski radovi na tom ljepotanu koji, smatra se, potječe iz 4. stoljeća prije Krista, uspješno se privode kraju u zagrebačkom Zavodu i najvrjednija hrvatska skulptura bit će uskoro spremna za izlaganje.
Lošinjski Apoksiomen premijerno će biti predstavljen na jesen u Zagrebu i idućega proljeća u Firenci, u znak zahvalnosti za izvrsnu suradnju s tamošnjm institutom za restauriranje umjetnina Opificio delle Pietre Dure i njegovim bivšim djelatnikom Giulianom Tordijem, vrhunskim stručnjakom za restauriranje metala.
Gdje će nakon toga biti trajno smješten, još je otvoreno pitanje. Iako je, prema prvim najavama, trebao biti izložen u Lošinju, nedaleko od otočića Vele Orjule gdje ga je u podmorju slučajno pronašao belgijski turist Rene Wouters, kip će najvjerojatnije privremeno završiti u Arheološkome muzeju u Zagrebu.
Tako su zasad odlučili u Ministarstvu kulture, vodeći se preporukama konzervatora i restauratora koji se boje da bi blizina mora, ako se ne osiguraju odgovarajući uvjeti, mogla štetno djelovati na obnovljenu brončanu statuu, kaže ravnatelj Hrvatskoga restauratorskog zavoda Ferdinand Meder.
Gdje god stajao, lošinjski će Apoksiomen zbog izuzetne estetske vrijednosti izazvati divljenje publike. Lako možemo pretpostaviti koliko su ga obožavali u antici ako znamo da postoji sedam sačuvanih varijanti te skulpture. Među njima je najpoznatija pronađena u 19. stoljeću u Efezu, a čuva se u Kunsthistorisches Museumu u Beču.
Kako navodi akademik Nenad Cambi, arheolog, autor nagrađivane knjige »Antika« i član komisije koja prati restauraciju kipa, upravo brojnost kopija svjedoči o popularnosti neke antičke skulpture.
»Ne kopiraju se umjetnička djela koja nemaju vrijednost. To znači da je potražnja za kipom bila velika. Bio je popularan i relativno jednostavan da ga se kopira za razliku od Lizipova Apoksiomena, koji je bio izuzetno zahtjevan za repliciranje tako da imamo sačuvanu samo jednu njegovu kopiju, koja je danas u Vatikanu«, kaže Cambi.
Usprkos silnoj Lizipovoj produktivnosti, od njegovih djela u bronci danas ništa nije sačuvano pa i najmanja mogućnost da je lošinjska skulptura djelo tog vrhunskog kipara golica maštu.
Iako su u Zavodu suzdržani prema spektakularnoj teoriji da je posrijedi Lizipovo djelo, slažu se sa splitskim kiparom Kažimirom Hrasteom koji je, vidjevši skulpturu, rekao: »Tko god da je autor, bio je Michelangelo svoga doba«.
Bez obzira tko joj je autor, lošinjska je skulptura izuzetno vrijedan, svjetski nalaz, a ako bi se potvrdilo Lizipovo autorstvo, bila bi riječ o »abnormalno velikoj vrijednosti, gledano kulturološki, pa i materijalno«, smatra Cambi.
Usporedbe radi, navodi podatak da je prije II. svjetskoga rata Paul Getty platio 800.000 dolara kip mladića iz Lizipova doba. Danas ta skulptura vrijedi deset puta više.
Grčka svetišta nekoć su bila prepuna zavjetnih kipova s prikazima atleta, a danas se u svijetu čuva samo nekoliko velikih grčkih brončanih kipova, kaže konzervatorica Iskra Karniš iz Restauratorskog zavoda.
Objašnjenje je jednostavno: broncu je lako reciklirati pa je taj materijal lako popuštao pred željama osvajača i prekupaca.
Lošinjskoga Apoksiomena najčešće uspoređuju s gotovo identičnim kipom u bečkom muzeju. Dosadašnja istraživanja pokazala su da je hrvatski primjerak stariji od bečkog, a u prilog mu ide i činjenica da je uz manja oštećenja (nedostaju mu mali prst na lijevoj ruci i oči) sačuvan u cijelosti.
Okolnosti u kojima je pronađen bečki Apoksiomen prilično ograničavaju istraživanja, jer su ga austrijski restauratori morali sastaviti iz 234 dijela. Nije čudno da su stručnjaci iz bečkog muzeja dojurili u Hrvatski restauratorski zavod čim su čuli da je dopremljen Apoksiomen.
Strani stručnjaci pokazuju veliki interes za tu skulpturu, pogotovo nakon objavljivanja velike reportaže »Čudo lošinjskoga Apoksiomena« u talijanskom arheološkom časopisu Archeologia viva.
Za to »čudo«, kako se ističe u opsežnom prilogu, zaslužni su voditelj konzervatorsko-restauratorskih radova Giuliano Tordi i Antonio Šerbetić, voditelj Radionice za metal u Hrvatskome restauratorskom zavodu.
Pod Šerbetićevim vodstvom, izrađena je složena unutrašnja konstrukcija od nehrđajućeg čelika i mjedi. Pomoću te konstrukcije kip će moći biti izložen u uspravnom položaju, a prvi put je projektirana antiseizmička baza koja eliminira konstantno podrhtavanje tla.

Jelena Mandić-Mušćet