Nuklearni udar na komunizam

Da nije bilo tragedije u Černobilju, možda bi sovjetski komunizam poput ranjenje zvijeri izdisao u agoniji građanskoga rata

ZDENKO FRANIĆ

U svom godišnjem obraćanju naciji ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je da je »raspad SSSR-a bio najveća geopolitička katastrofa prošloga stoljeća«. Putin je oštro osudio rušenje starih vrijednosti i ideala na prostoru bivšega Sovjetskoga Saveza. Tu je izjavu Putin dao prije obljetnice nesreće nuklearnog reaktora u Černobilju koja se dogodila 26. travnja 1986.
Bilo je to doba tzv. glasnosti, kao metode pritisaka na konzervativce u vodstvu svemoćne komunističke partije koji su se protivili gospodarskom preustroju, popularno nazvanom perestrojka. Perestrojka i decentralizacija trebali su, pak, spasiti rigidnu plansku ekonomiju te potaknuti razvijanje privatnog vlasništva i poduzetništva.
Dok je u zemljama razvijene demokracije pojam glasnosti-otvorenosti povezan sa slobodom govora, glavni cilj tadašnjeg sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova bio je otvaranje dijaloga između državno-partijskog vodstva i javnosti. U situaciji kada su se najvažnije državne i gospodarske odluke donosile u uskom krugu partijskih aparatčika ili unutar samoga Politbiroa, ti su procesi trebali rezultirati kvalitetnijim radom koji bi, što je dotad bilo nezamislivo, mogao biti izvrgnut i javnoj kritici.
Katastrofa černobiljskog nuklearnog reaktora dogodila se tijekom provođenja testiranja rezervnog sustava za opskrbu električnom energijom. Eksplozijom reaktora oslobodile su se goleme količine radioaktivnog materijala u atmosferu. Srećom, prilično konstantan vjetar nije okrenuo prema obližnjem gradiću Pripjatu; da je kojim slučajem prenio radioaktivni oblak preko grada, ekstremno visoke doze radijacije vjerojatno bi prouzročile agoniju i smrt tisuća ljudi.
Unatoč svemu, lokalne i državne vlasti pokazale su svoju nekompetentnost i jalovu neodlučnost, skrivajući pravo stanje stvari. Posljedično, mnogi su ljudi, uglavnom vatrogasci i vojnici koji su trebali pokušati sanirati stanje, bez odgovarajuće zaštite poslani u gotovo sigurnu smrt. Za zapovijed o evakuaciji pučanstva iz Pripjata i okolnih ugroženih područja trebalo je proći više od 24 sata. Državne vlasti, prikrivajući razmjere tragedije, ostale su nijeme više od 48 sati, izgubivši posljednje trunke povjerenja javnosti i vlastitoga autoriteta.
Da nije bilo te tragedije, komunizam bi se u Sovjetskom Savezu najvjerojatnije još neko vrijeme urušavao. Štoviše, možda bi poput ranjene zvijeri izdisao u agoniji građanskoga rata.
No bijes javnosti na licemjernu i lažljivu administraciju i nekompetentno vodstvo bio je prevelik. U neruskim zemljama to je koincidiralo s naraslom željom za oslobađanjem od nenarodnog režima i ruske dominacije.
Ironija sudbine jest to što je u istočnom bloku industrijalizacija i elektrifikacija svojedobno bila sinonim puta u komunizam, a upravo je jedan od negdašnjih ponosa sovjetskog energetskog sustava ubrzao kolaps režima. Predsjednik Putin je istaknuo »da je za ruski narod raspad SSSR-a bio istinska drama«, što je možda iz ruske perspektive točno; slično kao što je i za Srbiju raspad Jugoslavije bio strašan udarac.
Međutim, neruskim narodima černobiljska katastrofa ubrzala je njihovo oslobađanje. To što kapitalizam, odnosno prelazak na tržišno gospodarstvo, Ruskoj Federaciji i ostalim zemljama bivšega SSSR-a nije donio blagostanje i ispunjenje nade u bolji život, sasvim je druga priča.
Autor je doktor znanosti, radioekolog.