Arbitraža kao opasnost

Slovenija je spor o razgraničenju teritorijalnog mora s Hrvatskom vješto izuzela od mogućnosti obaveznog pravnog rješavanja prema Konvenciji UN-a o pravu mora

DAVOR VIDAS

Već je dulje vrijeme evidentno da se petnaestogodišnji spor o razgraničenju teritorijalnog mora između Hrvatske i Slovenije ne može više riješiti dogovorom dviju strana. Taj je spor odavno prerastao svoje stvarne razmjere, te ušao u sferu iracionalnoga i emocionalnoga, postavši tako idealno sredstvo političke manipulacije do gotovo banalnih razmjera. U takvoj situaciji bilo kakvo dogovorno političko rješenje spora bar će jedna strana, a po svoj prilici obje, protumačiti na svoju štetu.
No, spor i nije prvenstveno politički, on je u svojoj biti pravni. Srž problema je u tome što svaka strana tumači međunarodno pravo na drugačiji način, i u tome se, iz godine u godinu, one sve više i više udaljuju. A pri tome povuku i poneki potez koji ih, u najmanju ruku, odvede u visoke sfere apstrakcije, poput nedavne slovenske ideje o protezanju nekoga njena pojasa ili zone duboko pred hrvatskom obalom Istre.
Reagirajući na to, Hrvatska je politika artikulirala ono što je već odavno jasno: »Vrijeme je za arbitražu«. Koliko god ta tvrdnja bila načelno točna, nju treba objasniti.
Kao prvo, hrvatski bi političari, koji pod kolokvijalnim izrazom »arbitraža« valjda misle na rješavanje spora pred međunarodnim pravosuđem, trebali činiti jasniju distinkciju. Dok su u terminologiji nogometnih komentatora »arbitar« i »sudac« jedno te isto, u međunarodnom su pravu razlike između arbitraže i suda velike. Hrvatska je, deklaracijom pri Tajništvu UN-a u studenom 1999. za sve vrste sporova o moru pristala na nadležnost Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu i Međunarodnog suda u Haagu. Toga bi hrvatska politika trebala biti svjesna u svojoj retorici.
U slovenskoj se javnosti, s druge strane, pojavljuju mišljenja kako Hrvatska, iznošenjem prijedloga o »arbitraži«, dovodi Sloveniju u opasan položaj, u kojem bi ova prihvativši takvo što zabila politički autogol.
Vodeći su slovenski političari nedavno izjavili kako se »Slovenija arbitraže ne boji« i od nje ne bježi. No, uz to se uvijek dodaje neki »ali«. Tako se, npr. upozorava da se radi o dugotrajnom postupku sporazumijevanja prije same arbitraže. Dakako, prvo treba dogovoriti sastav arbitražnog vijeća, pa proceduralna pravila, itd. – što sve može gotovo beskrajno otegnuti pristupanje rješavanju samog spora. Tih mogućnosti odugovlačenja ipak nema ako se spor podnosi na rješavanje međunarodnom sudu, bilo u Haagu ili Hamburgu. Sastav tih sudova je stalan, proceduralna pravila su propisana, a kvalitetna primjena prava na rješavanje spora zajamčena.
Postoji, međutim, jedan »ali« što ga slovenski političari redovno prešućuju. No, taj je »ali« nesporna činjenica, a ne politička fraza. Naime, Slovenija je prije četiri godine, točnije 11. listopada 2001. uz Konvenciju UN-a o pravu mora položila pri
Tajništvu UN-a dvije deklaracije. Prvom je deklaracijom načelno pristala samo na nadležnost arbitraže, i time zapravo izuzela sve sporove iz nadležnosti međunarodnih sudova u Haagu i Hamburgu.
Uz to je, drugom deklaracijom, Slovenija iz nadležnosti te arbitraže izuzela više kategorija sporova, uključujući one o razgraničenju na moru. Drugim riječima, Sloveniji se može staviti »soli na rep«. Ona je spor o razgraničenju teritorijalnog mora s Hrvatskom vješto izuzela od mogućnosti obaveznog pravnog rješavanja prema Konvenciji UN-a o pravu mora. Slovenija je time, dakako, samo iskoristila mogućnosti prema toj Konvenciji.
No, dok god ne ukloni tu zapreku pravosudnom rješenju spora, ostaje sumnja gleda li Slovenija na primjenu prava doista kao na opasnost. Pri tome joj neće pomoći često zastupano stajalište prema kojem bi Slovenija »pravično razgraničenje« s Hrvatskom trebala utjerivati kroz pregovore Hrvatske za pristupanje EU-u. To stajalište zapravo izražava negaciju jednog od osnovnih načela Unije: vladavinu prava. Jer Slovenija ne može dokazati svoje pravo političkim pritiskom – pravo se dokazuje pred sudom. A tu je, čini se, može dovesti samo »savjet« EU-a.
Autor je doktor pravnih znanosti.