Tu su i ljeto i plaža, i zima i skijaška staza

Pišući o gradovima, čini se da o dalekim destinacijama možemo napisati eseje. Provedemo li dva dana u neobičnom svijetu, napisali bismo o tome knjigu. Provedemo li mjesec dana, imamo materijala dovoljnog za esej. A što napisati o gradu u kojem živim?
Kad sam se vratio s putovanja, zapažao sam bolje. Prvo: u Zagrebu su tramvaji i autobusi plave boje. Dobro, pretežno jesu. U usporedbi sa šarenilom u nekim gradovima, to je djelovalo na mene nekako smirujuće. Drugo: u centru grada imamo parkove, javore i platane. Uz drvene klupe i fontane, neke stvari ostale su iste. Nostalgija nas vraća u vrijeme K&K, taj naš purgerski šlif koji se ne razlikuje od velikih i poznatijih gradova kao što su Prag, Budim i Pešta, Beč, Trst. S druge strane, imamo i sve novo – krenemo li autocestom u smjeru Sesveta ili Zaprešića, sve vrvi od reklama velikih trgovina, u kojima se može naći baš sve što bi nam moglo zatrebati. I osjeća se nekako živost u trgovini, bez dekadence koja se ponekad osjeti u ogromnim i prevelikim centrima, recimo u predgrađima Beča, kojima je sjaj na zalasku.
Ovaj grad volim jer se u njemu osjećam sigurno, mogu hraniti golubove u parku i nakon toga, poslije kazališne predstave, svratiti na čaj s medom i slušati tišinu, bez sirena koje bi stalno brujale, a znam da, ako ogladnim, imam kamo otići. I zato sam tu, a i kad me nema, sanjam o kestenima Medvednice, koji su tako topli kod prodavača na uglu, sjetim se ptica selica koje se odmaraju na Jarunu. I ljeto i plaža, i zima i skijaška staza su tu, u mome gradu.
Davor Moravek, psihijatar