Potreba za društvom

Televizija je postala mala intimna navika većine, kao novi organizam koji je stalno prisutan u našem domu

Među različitim vrstama ovisnosti pojavila se jedna relativno nova, koja zauzima sve značajnije mjesto među ovisnostima o novim tehnologijama – ovisnost o televiziji.
Prema riječima sociologa Johna Fiskea i Johna Hartleya, televizija ispunjava osnovne ljudske društvene potrebe pripadanja zajednici.
»Prikazuje pritom stvarnost na simboličan način«, smatraju oni.
Televizija je, kažu dalje autori knjige »Čitanje televizije«, institucija civilnog društva koja nije ni pod utjecajem trgovačkog monopola niti pod vladinim nadzorom nego odgovor na kulturne potrebe.
Uključuje pojedine članove kulturnog kruga u prevladavajuće vrijednosne sustave, proslavlja, objašnjava, tumači i opravdava činove i djela. Također razotkriva svaku praktičnu neprimjerenost i prenosi, služeći se svim tim sredstvima, osjećaj kulturne pripadnosti, što znači sigurnost i uključenost.
Na televiziji se, međutim, izražavaju mišljenje i vrednovanja vladajućeg društvenog sloja, dok su ideologije, navike i mišljenja rubnih skupina zastupljene posredno i ograničeno.
Televizija je tako ukratko nekadašnja vatra oko koje se grijalo pleme, prenosi zajednička vjerovanja i ideologiju, koje je kao kulturni obrazac nametnuo vladajući sloj. Gledajući televiziju mi posredno sudjelujemo u širokom društvenom životu zajednice.
»Međutim, ta je njena funkcija vrlo posredna«, misli psihoterapeut dr. Milan Košuta.
Mnogo je važnija njena karakteristika to da je postala malom intimnom navikom većine, kao novi organizam, stalno prisutan zvuk koji se ustalio u mnogim domovima bez obzira na to jesu li domaćini sami ili su primili goste. Zapravo takva se navika često pojavljuje u paradoksalnom obliku - domaćini primaju goste i istodobno pale televizor.
A gdje je zvuk u kući prestaje razgovor, glazba zagušuje atmosferu. Čak i kada je nekoliko ljudi prisutno i oni govore, pravog razgovora nema.
»To je danas problem ljudskih susreta, razgovor je prestao postojati, ljudi govore, možete ih čuti kako govore, ali razgovora nema. Kad osoba govori, ona govori sama, iznosi neke svoje doživljaje i misli, ali ne pridaje nikakvo značenje mogućem odgovoru. Tijekom razgovora druga se osoba referira na misao prve, daje osjećajnu povratnu informaciju i provocira prvu osobu na mišljenje i novu povratnu informaciju«, kaže dr. Košuta.
Zbog nepostojanja razgovora i pravih kontakata javlja se praznina koju popunjava televizor, koji zvukom i bojom djeluje hipnotički.
»Pritom televizija djeluje kao san, osoba spava otvorenih očiju, ne misli ništa i uspavljuje se zvukovima i bojom«, objašnjava dr. Košuta.
Svoju popularnost psihoterapija duguje činjenici što tijekom njena trajanja ljudi mogu razgovarati. Razgovor je terapija koja djeluje blagotvorno. Upravo tu potrebu za razgovorom ljudi liječe gledanjem televizije, jer tako osjećaju da pripadaju široj društvenoj zajednici pogotovo gledajući društveno-političke emisije.
»One, međutim, danas više djeluju kao gladijatorske borbe u kojima je, na žalost, važnije tko jače viče, nego što se u njima obrađuju stvarni društveno-politički problemi o kojima bi gledatelji mogli nešto doznati i posredno u njima sudjelovati«, misli dr. Košuta.
Gledanje televizije ne bi moralo biti samo po sebi nužno loše, jer je važan način kako je gledamo.
Gore opisani način je konzumeristički, zapravo zloporaba televizije u začaranom krugu u kojem je nedostatak komunikacije i uzrok i posljedica takva gledanja.
Jer suvremena tehnologija osim što omogućuje brzu i dostupnu komunikaciju, daje i velike mogućnosti zloporabe pri kojoj internet, SMS-ovi ili televizija postaju sami sebi svrhom i kada je omogućeno skrivanje umjesto otkrivanje koje je uvjet svakog kvalitetnog kontakta. Zloporaba televizije također se događa kada je ona sama sebi svrhom: kada osoba sjedi nezainteresirano, hipnotička pogleda i prebacuje programe ne gledajući zapravo ništa. Televizija je tada potraga za »instant zadovoljenjem«, popunjavanje psihičke praznine i otuđenosti.

Dina Ivan