Ovisnost o ovisniku

Najočitiji problem članova obitelji jest da poriču svoja, u pravilu negativna osjećanja prema ovisniku, jer nedopustivo je mrziti svog supruga, oca, majku

Postoje mnogi tipovi ovisnosti, govori se i o ovisničkim ličnostima, ali vjerojatno je malo poznato da ovisnici djeluju na svoju najbližu okolinu i čine je ovisnom.
Obitelji alkoholičara i ovisnika o drogama, osim što su disfunkcionalne, s poremećenim odnosima unutar obitelji, u svih članova uzrokuju i različite poremećaje, tako da obiteljske terapije nisu osmišljene samo kao način liječenja ovisnika nego su se i razvile i posebne terapije za članove obitelji.
»Možda je najočitiji problem svih članova što poriču svoje osjećaje prema ovisniku, jer su oni u pravilu negativni, a nedopustivo je mrziti svog supruga, oca, majku, brata, sestru, sina ili kćer. Naučili su potiskivati i ne uvažavati vlastite osjećaje i potrebe, naučili su se stidjeti sebe i svoje obitelji, naučili su gubiti pa kao ljudi imaju niska, slomljena i iznevjerena očekivanja«, rekao je dr. Robert Torre, psihijatar na Odjelu za alkoholizam Klinike za psihijatriju Kliničke bolnice Sestara milosrdnica.
Članovi obitelji ovisnika stalno žive u neizvjesnosti, gdje je uvijek sve u lošem smislu zanimljivo i ništa ne može ići uhodanim, predvidljivim putem. Kaotično destruktivni stil alkoholičara uvjetuje prilagodbu ostalih članova obitelji, jedne strane, a s druge su obuzeti nadzorom i pokušajima da ga se na ovako ili onako onemogući u ovisnosti.
Članovi obitelji ovisnika tako su također bolesni od bolesti koja se zove »ovisnost o ovisniku« (codependency syndrome), što je psihički poremećaj koji podrazumijeva prepoznatljiv patološki obrazac ponašanja i emotivna doživljavanja. Osoba koja je emotivno ovisna o ovisniku identitetno je utemeljena u ovisniku umjesto u sebi, pa je njoj ne onako kako je njoj nego kako je njemu, a poznato je da je čak u mnogim razdobljima »ovisničke karijere« osobi ovisnoj o ovisniku teže i gore nego ovisniku samom.
Nesvjesno članovi obitelji podržavaju ovisnost ovisnika, skrivajući njegovu ovisnost, snoseći s njim zajedno krivicu i osjećajući krivnju. U Americi postoji oko 20.000 grupa za međusobnu pomoć odrasle djece alkoholičara, koji zbog pojave alkoholizma unutar svojih obitelji, osjećaju da ne funkcioniraju u životu na zadovoljavajući način kao odrasli ljudi.
»U odrasloj životnoj dobi ljudi koji su potekli iz obitelji s alkoholičarom, mnogo se češće žale na teškoće u uspostavi prisnijih odnosa s drugima, na probleme u poklanjanju povjerenja bližnjima, na pojačanu potrebu da se stvari i odnosi stalno nadziru kako se ne bi oteli kontroli, na poricanje vlastitih osjećaja i unutarnjih potreba, te na nisko samopoštovanje uz sklonost samooptuživanju«, kaže dr. Torre.
»Djeca alkoholičara rasla su u sredini u kojoj se nisu mogla skrbiti za svoje nutarnje potrebe (za ono što oni zaista jesu, za svoje pravo ja), kad su se neprestano odupirali zadovoljenju tuđih potreba (bivajući ono što su drugi željeli da oni budu). Rasla su i formirala su se podilažući roditelju alkoholičaru, bila su postojano emotivno ugođena s njihovim traženjima, sve kako ih ne bi dodatno frustrirali«, dodaje dr. Torre.
Djeca alkoholičara iskazuju crte plahosti, plašljivosti, imaju teškoće u učenju, ispade u vladanju, sklonost delinkventnom i socijalno devijantnom ponašanju, i na kraju, i naučenu i genetsku sklonost da i sami piju ili zloupotrebljavaju droge.
Ona su u većoj mjeri depresivna, anksiozna i pokazuju veću razinu općeg stresa.
Djeca alkoholičara oko 15. godine života imaju tri puta veću vjerojatnost da pate od nekog psihičkih poremećaja nego ostala djeca, na neki su način starmala, moraju rano sazriti, i to rade pogrešno, jer preuzimaju brigu o ovisniku..
Ali, s druge strane, i zanemarenoj i zlostavljanoj djeci, a nerijetko su upravo takva djeca ovisnika, trebaju roditelji, i to u idealiziranoj slici: skrbni i dobri roditelji. Stoga će djeca ovisnika prije povjerovati da su ona sama »loša«, nego njihovi roditelji.
Tim psihološkim manevrom »očistit« će roditelja ovisnika od svega »lošega« što nosi kako bi ga moglo voljeti kao »dobroga«, a krivnju će preuzeti na sebe.
»Nekada je zbog toga ‘zdravije’ imati lošeg roditelja, od kojeg se dijete može odvojiti i potražiti drugi autoritet nego roditelja koji se ponaša i dobro i loše«, objašnjava dr. Torre.
Zbog hirovita ponašanja roditelja, djeca ovisnika razvijaju veliku empatiju i kasnije preveliku osjetljivost za osjećaje drugih, pri čemu zanemaruju vlastite osjećaje.
U pronalaženju životnih partnera djeca ovisnika nesvjesno mogu izabrati ovisnika. U drugom slučaju mogu imati nezadovoljavajuću vezu u kojoj će neprestano morati »osluškivati« svoga partnera. Biraju tako partnere koji nesvjesno nad njima uspostavljaju emotivnu kontrolu, formiraju veze prema nesvjesnim emotivnim očekivanjima koja su razvila u roditeljskom domu, a koje bismo mogli nazvati – ovisničkim vezama.
Početak liječenja članova obitelji je emotivno odvajanje od ovisnika.
Višestruke studije praćenja odrastanja djece alkoholičara pokazale su, da je ipak narav psihološkog zlostavljanja koje su prošli kontekstualna, u pravilu površna i da se kroz život oslobađaju njenih posljedica.

Dina Ivan