Blog je kvalitetan koliko i njegov autor

Čar bloga je u lakom i popularnom mediju kojim bilo tko na svijetu može iznijeti svoje stavove o praktički bilo čemu i to tako da ti stavovi budu lako dostupni bilo kome tko je dovoljno zainteresiran da ih čita

RADOSLAV DEJANOVIĆ

Osvrnuo bih se na tekst »Napadači iz zapećka«, (Vjesnik 22./23. travnja) autorice Lade Žigo, u kojem iznosi svoja razmišljanja o jednom novom mediju - blogu.
Budući da sam i sam bloger (moj blog je Fuzzy, na www.linux.hr), mislim da je u tekstu pokazano određeno nepoznavanje novih medija i promjena koje donose.
Kao osobi koja se nekoliko godina bavila novinarstvom, i meni je blog kao medij u početku bio nekako bezvezan i pun šuma. Tu bih se složio s Ladom Žigo da je velika količina materijala po blogovima - neupotrebljiva informacija (ili, direktnije: smeće). Takva je priroda bloga, servisa koji nikad nije pretendirao biti ekskluzivni informacijski servis (za to postoje drugi, slični mediji) pun točnih, istinitih i objektivnih informacija.
Čar bloga je u nečemu drugom - u lakom i popularnom mediju kojim bilo tko na svijetu može iznijeti svoje stavove o praktički bilo čemu i to tako da ti stavovi budu lako dostupni bilo kome tko je dovoljno zainteresiran (ili dovoljno dokon) da ih čita. Nužno je zato znati da je blog toliko kvalitetan koliko je kvalitetan autor i koliko je to što u blogu piše relevantno za neku publiku. U Hrvatskoj postoji sasvim pristojna količina kvalitetnih blogova, što stručnih, što »popularnih«. Autorica se, čini se, nije uspjela probiti kroz gomilu loših blogova, kao i onih u kojima autori opisuju što je njihov pas tog dana na ulici pojeo, pa se spremno zakačila na blogove koji pljuckaju po javnoj sceni i na osnovu takvih blogova spremno okarakterizirala sve blogere kao frustrirane kukavice koji svoj emocionalni kick doživljavaju pljujući po našim javnim osobama, a zatim se skrivajući iza anonimnosti Interneta.
Štoviše, blogeri se »ne umiju sastaviti u cjelinu«, čime ih se redom svrstava u problematične, potencijalno poremećene osobe (»virtualna psihoterapija«), svakako nedovršene ličnosti.
Blogeri su klinci koji imaju praćku, pa mogu gospodinu skinuti šešir s glave, kaže Lada Žigo. Ja bih zamolio za malo samorefleksije. Jednako kao što u blogovima ima mnoštvo šuma, podsjetio bih da i u novinarstvu, onom »pravom«, papirnatom, ima jednako tako mnogo šumova. Što se novinarskih polemika tiče, nažalost i tu se vrijeme mijenja, na štetu »klasičnih« medija. Meni, i mnogim ljudima oko mene, daleko je zanimljiviji, pa i referentniji, komentar T-Zombixa (tzombix.blog.hr) kad je riječ o telekomunikacijskom tržištu u Hrvatskoj, nego pametovanje novinara kojeg je eto baš tog dana urednik ulovio da napiše neki tekst o nečemu o čemu on zapravo ne bi pisao. A javne osobe? Ah, oprostite mi kad kažem da su javne osobe izložene pogledu, pa i kritikama javnosti. Dakako, postoje granice te kritike i ona nikad ne bi smjela prijeći iz javnog u privatni život te osobe, jer to više nije novinarstvo, već obično pljuvanje.
Novinarka Lada Žigo obračunava s blogom kao medijem i sa svim blogerima kao takvima. Pritom to čini na posve javan način, tekstom u tiražnim novinama, čime izravno čini štetu mnogim drugim blogerima čiji su blogovi korektni i informativni, bez pardona ih svodeći na frustrirane jadnike koji nemaju vlastiti život niti kralježnicu.
Mogao bih ovdje povući analogiju s govorom mržnje kojim su nas zasipale novine u nesretnom ratnom desetljeću prošlog stoljeća, sa svim onim novinarima koji su nas s televizije, radija, iz novina pozivali da mrzimo one druge, jer je to dobro, moralno i ispravno.
Doista, riječ je samo o različitosti medija, dok su sve druge karakteristike iste - nestručnost, nesposobnost, jal, neprofesionalnost, privatni interesi, politikantstvo...
No, neću to učiniti. Jer razlikujem novine od novina, i novinare od novinara. Tako bi trebalo razlikovati i blog od bloga te blogere od blogera.
Autor je bloger
iz Zagreba.