Hrvatska u Prvome svjetskom ratu

Na temelju originalne građe bit će predočena ključna ratna i politička zbivanja od 1914. do 1918.

Kada sam prvi put doživio topničku vatru na svome vlastitome mesu, bilo je proljeće...Pjevao je potok, veselo su lajali psi, cvrčao je užaren ugljen što su ga izlopatali iz lokomotive na blatan snijeg... U jednoj jedinoj sekundi to mirno pretproljetno podne provalilo se u crnu, masnu konjsku klaonicu; jedan određeni i solidno uređeni sustav male provincijalne stanice (gdje tiho kucaju telefonski strojevi, gdje su otvorili vrata, da bi se u zadimljenu sobu zalio talas proljetnoga sunca..), blistave šine, mila ožujska pastelna rasvjeta, sve se to strovalilo u gusto, krvavo, katranski crno, vatreno vulkansko ždrijelo smrti... - pisao je u svome besmrtnom romanu »Na rubu pameti« (»O kiši, o smrti i o ljubavi, o ratu i o jednom malom vrapcu na postaji Brzezinka«) bolnom istinitošću svjedoka Miroslav Krleža.
Prvi svjetski rat kao početak masovnih razaranja čovjeka u 20. stoljeću – tema je velike istraživačke izložbe »Dadoh zlato za željezo – Hrvatska u Prvom svjetskom ratu 1914. – 1918.« Hrvatskoga povijesnog muzeja što se otvara 14. prosinca. Riječ je o još jednom projektu kojim ovaj skučeni gornjogradski muzej bogata fundusa razmiče tamu nad dubinama hrvatske novije povijesti.
Štoviše, kako je Drugi svjetski rat uglavnom temeljito istražen i znanstveno valoriziran s opširnom dokumentarističkom literaturom, Hrvatski povijesni muzej tom atraktivnom izložbom tumači mnogo manje istraživan povijesni fenomen.
Kako ističe autorica izložbe, muzejska savjetnica Jelena Borošak Marijanović, voditeljica zbirke zastava, zastavnih vrpci i vojnih odora, »izložba je rezultat stručne obrade više od 4000 predmeta iz 13 muzejskih zbirki od kojih će tek manji dio biti predstavljen u vidu originalnih eksponata – fotografija, portreta vojnih osoba, značaka, medalja i plaketa, oružja, vojnih odora, dokumenata, ratnih dnevnika, povijesnih i vojnih karata, predmeta koje su vojnici izrađivali na ratištu, reprodukcija te multimedijalnih i interaktivnih prezentacija«.
Naziv izložbe »Dadoh zlato za željezo« bilo je geslo humanitarne akcije koja se provodila na teritoriju Austro-Ugarske Monarhije tijekom rata, a u kojoj su građani darujući zlatni nakit za željezno prstenje pridonosili skrbi obitelji poginulih vojnika na europskim bojištima. Ta činjenica živo svjedoči o utjecaju rata podjednako na civilno stanovništvo i hrvatske vojnike.
Iako se ratne operacije nisu odvijale na teritoriju Hrvatske (osim dijela Srijema, te ograničenih područja i luka na istočnoj jadranskoj obali), vojnici regrutirani s područja hrvatskih zemalja i Bosne i Hercegovine, a čiji gubici broje oko 190. 000 poginulih (!), borili su se na svim europskim bojištima na strani Centralnih sila.
Stoga će »Veliki rat kao početak strašnih masovnih razaranja u 20. stoljeću ostaviti traga na gotovo svakoj hrvatskoj obitelji«, ističe Borošak Marijanović. Vojna povijest Hrvata u Prvome svjetskom ratu, u biti jest povijest pojedinih jedinica koje nisu bile objedinjene u jedinstvenoj postrojbi nego su bile uključivane u pojedine armije pod zapovjedništvom njemačkog i austro-ugarskog vojnog vrha. To je naravno bila posljedica posebnog državnopravnog položaja hrvatskih zemalja koje su bile razjedinjene između austrijskog (Dalmacija i Istra) i ugarskog dijela (Banska Hrvatska) Dvojne monarhije.
Hrvatski vojnici bili su raspodijeljeni u pješaštvo, topništvo, konjicu i mornaricu. U okviru vojske ugarskog dijela Monarhije (Honved) formirano je Hrvatsko domobranstvo s posebnim statusom i hrvatskim zapovjednim jezikom, u kojoj se nalazila poznata 42. domobranska divizija, u ratu nazvana »vražja divizija«. Hrvatski domobrani vodili su bitke tijekom cijelog rata na svim bojištima od balkanskoga (1914. bitke na Ceru, Drini i Kolubari), preko ruskoga (Bukovina 1915., Galicija 1916.) do talijanskog bojišta (od 1915. do kraja rata). Koliki je bio udjel hrvatskoga regrutiranog stanovništva u austrougarskoj vojsci, govori činjenica da je od 315 generala i 17 admirala, s hrvatskog prostora bilo 30 generala i dva admirala.
O tim časnicima, njihovu životu i ratovanju svjedočit će i brojne medalje koje je Povijesni muzej godinama sakupljao a koje je istraživao muzejski savjetnik Boris Prister. Struktura odlikovanja Austro-Ugarske Monarhije bila je razrađena davno prije početka Prvoga svjetskog rata. Vojni Red Marije Terezije osnovala je 1756. godine carica Marija Terezija. Viteške redove poput Reda Leopolda i Reda Željezne krune utemeljio je još car Franjo I. Ta dva cijenjena reda dodjeljivala su se za građanske i za vojne zasluge. Car Franjo Josip I. osnovao je 1849. godine Orden Franje Josipa i Vojni križ za zasluge. Niže odlikovanje bila je Vojna medalja za zasluge iz 1890. godine.
Vojnici i dočasnici dobivali su Medalju za hrabrost, koja je u Prvom svjetskom ratu postala masovnim odlikovanjem.
Po izbijanju prvih vojnih sukoba u prvi plan izbila je organizacija Crvenog križa. Tako je 17. kolovoza 1914. car Franjo Josip I. osnovao Počasni znak i medalju za zasluge Crvenoga križa. Tijekom rata nametnula se potreba za odlikovanjem osoba, čija je uloga u ratu bila ogromna, ali neprimjetna. Bili su to vlasnici, direktori i uprave poduzeća ratne industrije, bez kojih bi rat bio nezamisliv. Tako je 16. kolovoza 1915. osnovan Ratni križ za građanske zasluge. Bilo je to posljednje odlikovanje ostarjelog cara Franje Josipa I.
Karlov četni križ osnovao je novi car Karlo I. 13. prosinca 1916., a dodjeljivao se pripadnicima oružanih snaga, koji su za vrijeme rata proveli najmanje 12 tjedana na bojištu, te pritom sudjelovali u najmanje jednoj bitci protiv neprijatelja. Kako je nakon tri godine ratovanja postalo jasno da ne postoji odgovarajuće odlikovanje za ranjenike, 22. lipnja 1918. utemeljena Ranjenička medalja i regulirana je njezina dodjela. Ranjeničku medalju dobivali su časnici, dočasnici i vojnici oboljeli i ranjeni na bojištu. Sva odlikovanja nosila su se svakodnevno na vojničkim odorama.
Ured za ratnu pomoć Ministarstva unutrašnjih poslova, Ured za ratnu skrb Ministarstva rata i Crveni križ puštali su u prodaju tijekom rata umjetnički izrađene medalje i plakete, koje su kreirali poznati medaljeri: Arnold Hartig, Rudolf Bachmann, Georg Herrmann, Anton Rudolf Weinberger, Oskar Thiede, Rudolf Neuberger, Rudolf Marschall, Wilhelm Hejda i drugi. Medalje i plakete prodavale su se po cijeni od četiri do 10 kruna po komadu, zavisno o materijalu i veličini.
U početku su se kovale od bronce, a kasnije od jeftinije legure cinka, koja se reklamirala kao »zarobljeni ratni metal«. Na aversima medalja i plaketa prodefilirala je čitava galerija značajnih suvremenih ličnosti: vladari Franjo Josip I., Vilim II., Mehmed V. i Ferdinand I. Osim njih često su se pojavljivali likovi najznačajnijih vojnih zapovjednika, primjerice, maršala Eugena, Friedricha, Conrada von Hötzendorfa, Hermana Kövessa, Svetozara Borojevića, Eduarda von Böhm-Ermollija, general-pukovnika Leopolda Salvatora, generala Viktora Dankla, Karla Pflanzer-Baltina, pukovnika Theodora von Zeyneka, i drugih. Predmet interesa bili su i ministri rata: Aleksandar von Krobatin i Rudolf Stöger-Steiner te njemački maršali i generali: Paul von Hindenburg, Erich von Falkenhayn i August von Mackensen.
Rjeđe se na medaljama i plaketama pojavljuju portreti popularnih ličnosti koje su se proslavile kao hrabri ratnici Prvog svjetskog rata, primjerice, čuveni zapovjednik austrijske podmornice U-12 Egon Lerch i njemački zrakoplovni as Max Immelmann. Na aversima medalja i plaketa ističu se i nadvojvotkinje, koje su svoje slobodno vrijeme stavile u službu humanitarnog rada.
Posebno mjesto pripada i tzv. žalobnim medaljama i plaketama. Jedne su nastale nakon sarajevskog atentata, a prikazuju nadvojvodu Franza Ferdinanda, a druge su otkovane nakon smrti cara Franje Josipa I. 21. studenoga 1916.

Marina Tenžera