Fundamentalizam kao radikalna protumoderna

Akteri sekularnoga fundamentalizma, kao svjetovne religije, također se pozivaju na svoje temeljne knjige

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Nije fundamentalizam kao radikalna protumoderna nešto posvema novo kao što bi se, naprečac, moglo pomisliti. Kad se danas spomene fundamentalizam, odmah se misli na suvremeni islamski. No, je li tomu tako? Njegova pojava poklapa se s nastavkom prve moderne, tj. svršetkom devetnaestog i početkom dvadesetoga stoljeća.
Javio se on tako u različitim vidovima. Najprije kao religijski, a onda sekularni, pod kojim mislim na totalitarne pokrete i ideologije dvadesetoga stoljeća, nadasve fašizam, nacionalsocijalizam i boljševizam.
Njegova preoblika /transformacija u kontekstu novog duha vremena druge moderne zbiva se krajem dvadesetoga i početkom dvadeset i prvog stoljeća. Riječ je o drugom valu fundamentalizma ili regresije u valovima modernizacije svijeta.
Akteri fundamentalizma pripadnici su radikalnih antimodernizacijskih konzervativnih pokreta i stranaka koji se ne mire s pluralizacijom svijeta života, trivijalnostima postmoderne, gubitkom smisla života, porastom kulture smrti, hedonizma i rastakanja sastavnica društvovnosti, društvom rizika, spektakla i potrošačkim društvom.
Gubeći tlo pod nogama u društvu rizika, kvače se oni tako za temelje ili fundamente religija, ideologija, politika i znanosti, odnosno za neki čvrst oslonac. Svatko po vlastitu izboru poseže za, naglašujem, svojim fundamentalističkim štapom, radi potrebe hodanja po već sada razorenim utabanim stazama, nadajući se nekoj novoj utabanosti ili konstrukciji neke nove sigurnosti. U globalnom društvu rizika, dakle, ništa više nije sigurno i izvjesno. Otuda egzistencijalni strah, gubitak samopouzdanja, kriza smisla i sve nedaće ovoga svijeta ukalupljene u pesimističnu sliku svijeta fundamentalističkih ideologija. Ili možda realističnu, jerbo je sam realizam tako surov da se možda pojavljuje kao čisti pesimizam?
Održavanje egzistencije na tržištu rada, svakodnevno preživljavanje, terorizam, ratovi, netolerantni sekularni fundamentalizam kao novi tip jednoumlja ukinute tolerancije, ismijavanje religije, sumnjičenje znanosti od strane religije, instrumentalizacija i zloporaba znanosti – izazivaju fundamentalističke reakcije u svim suvremenim društvima, u kojima se snižava prag tolerancije spram drugih, drugačijih mišljenja, ideja i koncepcija.
Čini se, sve je dovedeno u pitanje, i ništa više nije izvjesno. Od svakodnevnoga preživljavanja do biološke sigurnosti uslijed širenja različitih bolesti i poremećene ekološke ravnoteže.
Cjelovita poljuljanost svijeta potiče povratak temeljima ili fundamentima svetih i sekularnih knjiga koje bi trebale spasiti čovjeka, svijet i kulture od cjelovita propadanja ili samouništenja. Teži se izvjesnosti, neupitnosti, novom mesijanizmu te autentičnosti. Fundamentalizam se upreže u postupak dokazivanja i uvjeravanja vlastite autentičnosti. Autentičnost crpi u temeljnim svetim knjigama (religijski fundamentalizmi) i pozivanjem na Božju riječ.
Akteri sekularnoga fundamentalizma, kao svjetovne religije, također se pozivaju na svoje temeljne knjige, dogmatskog marksizma i lenjinizma, nacionalsocijalizma i radikalnog neoliberalizma.
Fundamentalizam se, nadalje, prepoznaje po onome protiv čega se bori i izjašnjuje (E. Gellner). Onaj različitih religijskih podrijetla ustaje protiv izopačivanja svijeta pod utjecajem modernizacijskih tijekova i kulturnih promjena, koje uvelike ljuljaju ustaljene društvene strukture i dovode u pitanje zasade na kojima su one uspostavljene. Uključujući i sekularne, fundamentalizmi su neprijateljski nastrojeni spram prosvjetiteljstva, liberalizma i sekularizma i pluralizma kao ontološke koncepcije.
U nekim tipovima sekularizma i sam radikalni liberalizam pojavljuje se kao novi fundamentalizam ili novo jednoumlje, tj. nova svjetovna religija.
U sociološkom smislu fundamentalizam je zatvorena struktura ili zatvoreni sustav vrijednosti, svjetonazor i dogmatsko vjerovanje. Socijalno psihološki promatran, fundamentalizam gaji bunkerski mentalitet.
Mentalitet fundamentalizma je, primjećuje Sim, »mentalitet opsade« ili opsadnog stanja koje nastaje poradi percepcije rastakanja sakralnih vrijednosti, institucija, tradicije i ukidanja sigurnosti. On povlači jasnu razdjelnicu između »mi« i »oni«, a društvo i svijet gleda manihejskim kategorijama »dobra« i »zla«.
Filozofski taj ustanik protiv druge moderne operira stanovitim istinama, dogmama ili dogmatskim mišljenjem, pa ga Stuart Sim već u naslovu svoje knjige »Svijet fundamentalizma. Novo mračno doba« određuje kao »novo mračno doba dogme«.
Kao nova dogma zauzima taj radikalac dosta širok prostor u različitim ideologijama, religijama, ekonomskim doktrinama, pa čak i u ideologijama koje promiču modernizaciju, što se može učiniti nevjerojatnim na prvi pogled.
Premda je ukorijenjen u lokalne kulture, fundamentalizam, kako ističe Frank. J. Lechner, ima »globalnu dimenziju«, koja nije ništa drugo već radikalni odgovor na drugu modernu ili globalizaciju. Ili kako Wiliam Raeper i Linda Smith ističu, fundamentalizam je tek puka »obrambena reakcija na globalizaciju«, »snažna reakcija na upravo postmodernu kulturu«. Pa se kao takav obrambenjak može motriti u obliku antiglobalizacijske ideologije s lijeva i desna ili pak zagovorničke ideologije neoliberalističkog tržišnog fundamentalizma.
Prema Manuelu Castelsu, fundamentalizam je samo tip »obrambene reakcije« na globalizaciju i dekonstrukciju institucija prve moderne, gubitak autonomije potonjih, pojavu umreženoga društva izvan kontrole, krizu identiteta, a na mikrosociološoj razini odgovor je na krizu i rastakanje patrijarhalne obitelji.
Fundamentalizam se može pojaviti i kao tip »identiteta otpora« u tipologiji identiteta i kao potraga za izgubljenim smislom života te kao pokušaj obnove smisla u skladu s načelima religijske ili sekularne doktrine.
Kao radikalni tip protumodernosti fudamentalizam se služi subverzivnim tehnikama potkopavanja te druge modernosti. Kritizira ju i ismijava njezine vrijednosti, a uz pomoć modernističke tehnike i tehnologije nameće vlastite istine i protuodgovore na izazove modernizacije.
U kritici modernosti ne odbacuje, dakle, njezine tehničke i tehnološke dosege. Al Qaida kao »baza« i »mreža« upotrebljava mrežu svih mreža u »svetom ratu« protiv Amerike kao svjetskoga modernizacijskoga središta i druge modernizacije odnosno pozapadnjenja svijeta.
Koliko god se protivili mreži svih mreža koja je omogućila taj tip globalizacije, u fundamentalista je to protivljenje ograničena dosega, jer se kao antimodernisti služe blagodatima druge moderne, instrumentalizirajući ju za vlastite ciljeve.
Subverzivni karakter fundamentalizma prepoznaje se možda više po lukavosti fundamentalističkoga uma u prihvaćanju dosega druge moderne, ali s bitnom nakanom njezine demontaže, koji posao demontaže ima značiti kočenje, zaustavljanje ili prekidanje modernizacije, s različitim razvojnim posljedicama, s možebiti cvjetanjem novih fundamentalizama, jer jedni kao »braća po materi« potiču druge, koji opet međusobno ratuju za svoje ciljeve.
Borba fundamentalizama podrazumijeva borbu za jednu istinu, jedan sustav vrijednosti i obranu vlastitih temelja neke religije, filozofije, znanosti, ideologije i politike, dakle, borbu do »posljednjeg daha«, do »konačne istine«. I to je ona loša strana svekolikih fundamentalizama koja isključuje sve koji o »konačnoj istini« imaju loše mišljenje.
Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)