Sekularni fundamentalizam

Današnji sukob Zapada i Istoka neki tumače kao sukob dvaju fundamentalizama - sekularnoga i religijskoga

ANĐELKO MILARDOVIĆ

U tipologiji fundamentalizama susrećemo se i sa sekularnim fundamentalizmom. Potonji brani temelje svjetovnosti na znanosti i razumu postavljene, te promiču odvajanje religije u privatnu sferu društva i privatnost svakoga pojedinca. Taj sekularni fundamentalizam, pretvoren u svjetovnu religiju, izaziva svekolike religijske fundamentalizme. Događanja na globalnoj razini imaju obrise »globalnoga rata« dvaju fundamentalizama koji bi svaki na svoj način htio afirmirati vlastitu istinu.
Sekularizam kao dijete novovjekovlja spada, dakle, u naprednjačku sastavnicu ili u kontekst refleksivne modernizacije, ali ta ista naprednjačka sastavnica i u liberalizmu kao ideologiji potpore sekularizmu vodi zastranama i isključivosti.
Novi monizam u vidu jednog tipa apsolutizirajućeg sekularnog fundamentalizma postaje podjednako opasnim vidom fundamentalizma radikalnog liberalizma na kraju dvadesetog i početkom 21. stoljeća, isto kao sekularni fundamentalizmi antiliberalnog tipa poput fašizma, nacionalsocijalizma i boljševizma u vrijeme velikih reverzija valova demokratizacije početkom 20. stoljeća.
O sekularnom fundamentalizmu valja zboriti kao ideologiji i pokretu na globalnoj razini, koji dovodi u pitanje pluralnu strukturu svijeta, namećući svoju istinu, pojedincima, društvima, kulturama i civilizacijama. On bi mogao biti neka radikalna druga moderna, koja izaziva radikalne odgovore s različitih strana obrane religije, obitelji, nacije-države, identiteta i tomu slično. Objašnjenje leži u radikalnom programu sekularnog fundamentalizma. Taj posvjetovljeni radikalac, reći će njegova oporba, razara stari svijet, svijet prve moderne s ambicijom njegove muzealizacije, pohrane i memoriranja njegovih ostataka. To se događa unutar same zapadne europske civilizacije, koja ima dvije usporedne povjesnice. Jednu sekularnu, laicističku i drugu kršćansku. One su obje obilježile Europu. Naglašujem obilježile!
U Ustavu EU prevagnula je ona sekularna ili možda strana sekularnoga fundamentalizma, koja iritira kršćanske fundamentaliste svih kršćanskih denominacija u Europi, iz razloga što se EU, po njihovu mišljenju, spremno odrekla sebe, to jest jastva. U Europi možemo govoriti o makroregionalnom sukobu sekularnih i religijskih fundamentalista.
Današnji sukob Zapada i Istoka po nekima se tumači kao sukob dvaju fundamentalizama - sekularnoga i religijskoga. Ovdje bih naveo mišljenje jednoga iranskog vjerskog službenika, izrečeno na predavanju, na Američkom katoličkom sveučilištu u Washingtonu iz 2002., koje prenosi Radio Vatikan: »'Svijet je na rubu rata zbog rastućeg sukoba zapadnjačkog fundamentalizma i orijentalnog islamskog fundamentalizma', istaknuo je vjerski službenik ajatolah Ahmed Irvani, voditelj Islamskih studija i dijaloga na Američkom katoličkom sveučilištu u Washingtonu. S jedne strane, sekularni liberalni fundamentalizam, koji dominira u javnosti zapadnoga svijeta, a s druge strane fundamentalizam nalik onomu talibanskomu, rekao je ajatolah na predavanju u Washingtonu«.
Valja nešto prozboriti i o liberalno demokratskim projektima što u sebi imaju nešto fundamentalističko. Liberalno demokratski projekti globalizirajućeg svijeta nose u sebi sadržaje sekularnoga fundamentalizma. Ako se, primjerice, do krajnjih granica apsolutizira jedan projekt liberalno demokratskog podrijetla, kao što je EU, u vidu odgovora na globalizaciju ili konkurenciju drugim globalnim igračima, zatim ako se govori o projektu bez alternative, neupitnosti i jednom putu, onda se takvi projekti mogu svrstati u ono što je Eisenstadt opisao u izdanak ili uradak fundamentalističkih pokreta sekularna predznaka.
Ako projekt počiva na dogmi, onda ukida pravo kritičkoga mišljenja, koje se u avanturu kritike ne upušta iz razloga rizika i straha da to isto mišljenje od strane moćnih dogmatika ne bi bilo proglašeno euroskeptičnim. Kritičko mišljenje iskače iz glavne nekritičke ili dogmatske struje mišljenja, koja traži bespogovorno vjerovanje projektu, a ne oslanjanje na vlastiti razum, čemu nas podučavaju filozofije racionalizma i prosvjetiteljstva, bacajući nas tako, da parafraziram Kanta, u stanje nepunoljetnosti, dovodeći nas u poziciju ovaca za lagano šišanje čija se vuna može dobro prodati.
Može li se isključivanjem kritike i strahom od slobodnoga govora zboriti o liberalno demokratskoj dimenziji projekta ili pak o opakim zastranama koji ukidaju slobodu mišljenja? Jedan put, jedno središte, ista ili unifikacijska regulacija, krastavci iste veličine, jedna zaglupljujuća birokratska propaganda sa svojim istinama i monopolom istine? Negdje je to sve viđeno? Valjda negdje u povijesti? Ali od te gospođe nikakve koristi ! Onda se javlja potreba za pojašnjenjem.
U dogmatskoj i netolerantnoj atmosferi valja reći da nitko nije protiv ideje (vječnog) mira, ali je protiv, već uviđajućih, totalitarizirajućih zastrana, pa bi se svatko morao zamisliti i o toj dimenziji projekta i kritički okrenuti glavu od njih, tj. izaći iz stanja nepunoljetnosti.
Drugi primjer sekularnoga fundamentalizama je tržišni fundamentalizam, kao dijete neoliberalizma, koji je promaknuo i aspolutizirao tržište kao novog boga novca i uređenja života u svijetu svjetskoga gospodarstva. Ne može se svrstati u koncept druge protumoderne, ali mu neka obilježja protumodernosti mogu pripisati oni koji uviđaju njegovu isključivost spram drugih modela tržišta, primjerice socijalno tržišnoga gospodarstva.
Na svršetku komentara normalno slijedi i nekakav sažetak i zaključak. Opasnost fundamentalizama različitih predznaka je u razaranju normalnosti i sredine čovjekova stajanja, u rušenju praga tolerancije te u mogućnosti sukoba. Ovdje se radi o pokušaju maksimalno objektivna uvida u pogibeljnost od destruktivnosti »novog mračnog doba dogmi« i potrebi zagovora razbora, blagosti, umjerenosti u objašnjenju jedne pojave suvremenoga svijeta, kojoj su pluralizam i skepsa ljuti protivnici ili detonatori njihovih dogma, pa su ti isti fundamentalizmi iz svoje bunkerske perspektive spremni na rafalnu paljbu po antidogmatskim glavama.
Po onima, dakle, koji služeći se vlastitim razumom i temeljem kritičke prosudbe ne prihvaćaju ništa a priori zdravo za gotovo. Ne prihvaćaju biti ovcama za šišanje, već nadasve slobodno lebdećim i mislećim osobama.
Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)