Religijski fundamentalizam

Ideja je religijskog fundamentalizma, u svim njegovim pojavnim oblicima, ustrojiti cjelokupni život prema knjizi i doktrini

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Svršetkom hladnoga rata nakratko je nastala praznina u sukobljavanju, koja se morala nečim ispuniti! Ubrzo su konceptualizirani i inducirani novi sukobi. Čini se da svijet ne može djelovati i postojati bez sukoba? Prema Hobbesovoj doktrini iz Leviathana, njihovo je podrijetlo u natjecanju ili borbi za moć. Stari mačak Huntington je u suton tog poslijehladnoratovskoga svijeta lanisirao nauk o »sukobu civilizacija«. Rođena je nova geopolitika s religijskom varijablom. Različiti su teoretičari zatim pisali o »sukobu religija« i religijskim ratovima. No tu se ne radi toliko o sukobu religija ili religijskim ratovima, koliko o sukobu religijskih fundamentalizama, koji transcendiraju religijsko i prerastaju u političke ideologije. Tako se rat sekularnih ideologija pretvorio u rat religijskih i sekularnih fundamentalizama, što se lijepo može vidjeti na primjeru sukoba Amerike i Iraka, te šire radikalnog islamskog svijeta.
Koliko je puta ovdje pojam religijskoga fundamentalizma spomenut, toliko mi se, jasnoće radi, čini potrebnim očešati se o njegovo sociološko. Ernst Gellner (Postmodernizam, razum i religija), polazi od shvaćanja o čvrstoj podršci vjeri i njezinim temeljima, te potpornjima punoći i dosljednosti Gellner: »U stvari je riječ o ideji po kojoj se određena vjera mora podržavati čvrsto, u svoj svojoj punoći i dosljedno, bez kompromisa, omekšavanja, reinterpetacije ili ubražavanja. Ta ideja pretpostavlja da je srž vjere doktrina prije nego ritual, te da je doktrinu moguće precizno i do kraja odrediti -što dakako podrazumijeva pisanje.«
Ideja je religijskog fundamentalizma, u svim njegovim pojavnim oblicima, ustrojiti cjelokupni život prema knjizi i doktrini ili »dontrini«. Ona se nadasve prepoznaje po onome što «odbacuje« (Gellner). Potonja odbacuje modernizaciju, znanost - poglavito onu koja se pokušava igrati novog Boga - te sekularni karakter društva i sekularni humanizam. U tom je smislu religijski fundamentalizam prosvjednički protumodernistički pokret koji se prepoznaje se po tomu što je uvijek protiv nečega. Dakle, protiv... »modernih tendencija relativizma, pluralizma i potkopavanja tradicionalnih autoriteta... odvajanja vjere od politike... problematiziranja i protiv raspadanja tradicionalnih načina življenja... modernog pluralizma i konstruktivizma... svake samostalne vrijednosti svjetovnih stvari... ugrožavanja od drugih, stranih, nepoznatih«. Ovo je tek sažeti navod obilježja religijskih fundamentalističkih pokreta prema profesoru K. Gabrielu (Usp. Kršćani i politika, Zbornik teološkog simpozija Crkva u svijetu, Split, 2003., str. 195- 196).
Podastirući obilježja religijskog fundamentalizma na tragu pobune, ustanka i nepristajanja, te jasnog izjašnjavanja protiv nečega, Gabriel se približava Gellnerovu viđenju religijskoga fundamentalizma. Prema istom autoru, potonji je radikalni tradicionalni oblik mišljenja i djelovanja. Prema Gabrielu, radi se o »antimodernom prosvjedu protiv moderne«.
Radikalizacija religija u smislu povratka radikalnoj obrani temelja religije protiv druge modernizacije svijeta, relativizacije svega postojećeg, rušenja tradicionalnih društvenih struktura, te dominacije sekularizma i sekularnog humanizma, na svim frontama globalnih ili objavljenih svjetskih religija, otvara sveti rat poriv nevjernika, sekularista, globalista, relativista, ugrožavatelja temeljnih vrijednosti, tradicije i svega sakralnog, te onog razarajućeg što ugrožava temelje vjere.
Zagovaranje povratka temeljima religije istaknutim u temeljnim svetim knjigama predstavlja i odvraćanje od ovakvog svijeta na radikalni sekularnim premisama uz nuđenje spasenja i izbavljenja iz nečiste ovostranosti. Sveti rat religijskih fundamentalista vodi se protiv svetoga rata sekularnih fundamentalista. Iz ovoga sukoba može se iščitati samo globalna netolerancija »svetih ratnika«. U vrijeme kad je Voltaire napisao Raspravu o toleranciji, raspravljao je o radikalizmima ili fundamentalizmima, odnosno netoleranciji u religiji i religijama! Kad se ta rasprava čita iz današnje perpektive, i primijeni na globalni svijet, čini se kako pomaka ima. Ali na gore!
Za daljnje razumijevanje problema valja skrenuti pozornost i na povijesnu dimenziju religijskoga fundamentalizma. Religijski fundamentalizam nije ništa novo. Javlja se u različitim civilizacijama. Oduvijek je na tragu odbacivanja svake modernizacije i skepse spram iste. Ustrajava na dogmi/dogmama i sumnjičenju sekularizma i njegovih svekolikih uradaka, u kojima prepoznaje izvore nedaća i zala.
Iako se rođenje religijskog fundamentalizma dovodi u vezu s američkim protestantskim fundamentalizmom krajem 19. i početkom 20. stoljeća, do pravog procvata religijskog fundamentalizma dolazi krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Visoko je pozicioniran potkraj hladnoga rata, kao tip prakse i predmet politoloških i socioloških istraživanja. Renesansa religijskoga fundamentalizma, prema Klausu Kinzleru (Der religiöse Fundamentalismus, München,2001.), zbiva se sedamdesetih godina 20. stoljeća. Prvu politološku sustavnu studiju o religijskom fundamentalizmu napisao je njemački politolog Thomas Mayer, pod naslovom Fundamentalizam. Ustanak protiv moderne (Fundamentalismus. Aufstand gegen Moderne, Rowohlt, Hamburg 1989.), nazivajući ga prije svega antimodernističkim pokretom.
Religijski fundamentalizam javlja se u valovima, a do prvoga je došlo početkom 20. stoljeća u Americi. Drugi veliki val završetkom hladnoga rata uvelike je zapljusnuo Ameriku, s uplivom istoga u različite bushevsko-bushevske bum-bum administracije, od Zaljevskoga rata do današnjeg u Iraku, gdje su se Ameri zakoprcali kao u Vijetnamu, pa izlaz traže u smirivanju stanja i uspostavi demokracije u Iraku, što će teško ići zbog loših duhova izašlih iz boce, koji se po ulicama Bagdada »šoraju » u likovima šiita i sunita, pa neki prije vide disoluciju Iraka negoli uspostavljanje demokracije na američki kaubojski način. Toliko o tom segmentu priče. Vraćam se natrag k predmetu. Valja mi progovoriti i o razlozima renesanse religijskog fundamentalizma kao radikalnog ustanaka protiv druge moderne. Razloge treba vidjeti u drugoj modernizaciji svijeta (druga moderna) i njezinoj kompoziciji različitih dobrih i loših strana. A tu kompoziciju tvori radikalni sekularizam (sekularni fundamentalizam), kriza morala, hedonizam, potrošačka civilizacija izgubljenog smisla, gubitak osobne sigurnosti zbog tržišnog fundamentalizma, fleiksibilni kapitalizam bez potrebe fleksibilnosti spram potreba globalnih radnih slojeva, koji su fleksibilni isključivo prema njemu, a ne on prema njima. Toj kompoziciji potrebito je dodati još nekoliko klizećih provocirajućih vagoneta, kao poticajnih provokatora svim vrstama religijskih fundamentalizama.
Ti provokatori drugomodernističke kompozicije ismijavanju tradicionalne oblike i strukture društvenosti. Zatim dovode u pitanje svaku, a poglavito teološku etiku. Onda pokušavaju nasilno pozapadnjenje islamskoga i ostalih dijelova svijeta, koji ne pripadaju krugovima zapadne civilizacije. I eto belaja! Eto radikalne reakcije, eto »radikalije« i priče o odnosu Islama i Zapada i Zapada i Islama. Priče traje više stoljeća, ali svoj vrhunac, čini se, doživljava pred našim očima.
Autor je voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)