Sekularizam i religijski fundamentalizam

Društva nisu satkana samo od sekularista, kao ni od vjerujućih. I jedni i drugi tvore društvo koje mora biti u dijalogu

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Sekularizam kao izraz projekta prve i druge moderne ima svojeg protivnika u religijskim fundamentalizmima s početka i svršetka 20. stoljeća. Sekularizacija ili posvjetovljenje života orijentirano na razum i iskustvo počela je u emacipacijskim filozofijama humanizma renesanse, racionalizma i empirizma te napokon prosvjetiteljstva u odnosu na religiju. Te su filozofije i pravci mišljenja uvelike utjecali na emancipaciju mišljenja, filozofije i znanosti od religije. Zatim su politički izdanci ili filozofemi/državoslovci potakli mišljenje o odvajanju političkog društva od religije i njezinih raznorodnih institucija. Vrhunac praktičnog rastavljanja religijskoga od političkoga bila je Francuska revolucija nakon koje je etablirana sekularna država kao negacija srednjovjekovne države na nauku i počelima različitih političkih teologija zapadne provenijencije. Danas je sekularna država izraz i proizvod prve modernizacije svijeta, i na svijetu je više takvih država uključujući i neke unutar islamskoga kruga kao što je, primjerice, Turska, koja unatoč valovima islamskog fundamentalizma, uspješno odolijeva napadima i ostaje uzorom sekularne države u islamskom okružju, nadajući se punopravnom članstvu u EU, koja EU radi svoga sekularnoga karaktera nimalo dobro ne gleda na rastući islamski fundamentalizam, upravo zbog višemilijunske populacije muslimana u EU. Računa se da ih je više od 20 milijuna.
Sekularni karakter društava i države ili sekularizam nije baš u svim civilizacijama primjenjiv princip, pa se u nekima, kao što je slučaj u islamu, raspravlja o odnosu sekularizma i islama. Posve je jasno. One kulture i civilizacije koje nisu prošle kroz razdoblje zapadnog prosvjetiteljstva ne mogu biti ubrojene u krug društava i država utemeljenih na principu sekularizma, pa je možda iluzorno očekivati da se pred naletom uglavnom prisilna pozapadnjenja u, poglavito islamskom svijetu, ne nailazi na odobravanje jer se zapad i islam u tim pitanjima u glavnim premisama razilaze, i to ne samo u slučaju mekih islamskih poredaka nego onih radikalnih utemeljenih na islamskom fundamentalizmu. Bernard Lews, autor članka »Religijska koegzistencija i sekularizam«, na jednome mjestu kaže: »Renesansa, reformacija, čak znanstvena revolucija i prosvjetiteljstvo, prošli su nezapaženi u muslimanskom svijetu«. Oni su uključujući i Francusku revoluciju koja je iznjedrila praktičnu sekularnu državu bili tek puki uzor različitim modernističkim skupinama unutar islama s uvelike neuspješnim ili parcijalnim učinkom. Ili prekinutim modernizacijskim procesima koji su izazivali fundamentalističke odgovore bilo u islamskom svijetu ili Europi, poput jedne nove pojave u BiH. U većem dijelu islamskog svijeta o odbacivanju sekularizma kao nespojivog s vjerom kao i na diobu radikalnog sekularizma koji uopće odbacuje religiju i umjerenoga koji je proglašava privatnom stvari.
Amir Butler, autor teksta »Sekularizacija nije rješenje za islamski svijet«, u analizama svjetskih događanja navodi potrebu »sekularizacije islamskog svijeta«. Sudar sekularista ili modernista u islamskom svijetu evidentan je u srazu s antimodernistima ili religijskim fundamentalistima. U BiH kao ustrojenoj sekularnoj europskoj državi pojavljuje se radikalna struja vehebija koja se protivi sekularnom ustrojstvu ove države zagovarajući »zvorno tumačenje islama, i povratak na šerijatsko pravo. Vehebijski vođa Selefija Barčić, sada već rahmetli, od kojeg se distancira Islamska zajednica u BiH, u jednom razgovoru kaže: »Tko vjeruje u Allaha, njemu vjera zabranjuje da sluša druge zakone jer se oni suprotstavljaju Bogu. Muslimanski vjernici moraju poštovati šariju, ali ona se ne smije nametati drugima, jer islam se ne nameće, on se mora spoznati.«
Stari i suvremeni ratovi protiv sekularizma u tumačenju, svjetonazoru, ideologiji, organizaciji i vođenju društava temelje se na konkurenciji dviju različitih koncepcija svijeta. Svaka nastoji dokazati vlastitu ispravnost, da ne kažem autentičnost. Sekularizam kao pobjednik nad srednjovjekovljem i religijskom, božanskom preslikom društva i države na zemlji, korifej je prve modernosti svijeta. Religijski fundamentalizam kao protupokret u sekularizmu vidi protivnika, opasnost za religijsku sliku svijeta i ugrozu temelja religija opisanih u svetim religijskim knjigama. U toj borbi sekularizma protiv religijskoga fundamentalizma mogao bi se uočiti sukob nove ili novovjekovne svjetovne religije protiv religija transcendencije. Ili kao sukob svjetovne i religija izvedenih onokrajnosti i transcendencija.
Sekularni ustroj temelji se na znanstvenoj slici, dominaciji znanosti, filozofije u odnosu na religiju. Potonji uvelike njeguje relativističku etiku. Ustrajava na strogoj razdvojenosti Crkve od države. Potiskuje religije u privatnu sferu, smatrajući da one nemaju što raditi u sferi javnoga, a ponajmanje miješati se u javne poslove. To je stav radikalnih sekularista. Radikalni sekularizam ismijavanja religijske osjećaje građana smatrajući ih natražnjačkim. Demontaža sakralnih vrednota, tradicija i struktura u crkvenoj i religijskoj slici svijeta dobiva opet religijsko fundamentalističke odgovore s različitih strana, unutar zapadnih ili bar tako proklamiranih sekularnih društava rizika, u kojima se dio populacije osjeća nesigurnim i sigurnost potražuju u osloncu na temelje pojedinih religija. Budimo realni i kažimo moguće.
Društva nisu samo satkana samo od sekularista, kao i od vjerujućih. I jedni i drugi tvore društvo koje mora biti u dijalogu. Ona su pluralna, a pluralnost podrazumijeva takovu ontološku koncepciju uređenja svijeta koja bi trebala uvažavati jedinstvo u mnoštvu raznolikoga na principu tolerancije o kojima su pisali stari modernisti J. Locke i Voltaire. Danas se uvelike vrlo pristrano piše i zbori o sukobu jednog tipa zapadnog sekularnog fundamentalizma i islamskog fundamentalizma. Međutim, smatram da taj sukob tinja u svim društvima kao odgovor na izazove druge moderne i modernizacije svijeta. Bilo da su društva katoličke, protestantske, židovske ili islamske kulture. Uvijek je bilo i danas je onih koji se u sudaraju oko ideja napretka i modernizacije, i onih radikalnih u različitim religijskim denominacijama koji u tomu prepoznaju opasnost, zlo i ugrozu temelja vlastite religije nudeći fundamentalističke mesijanske odgovore i radikalnu religijsku etiku spasenja.
Sukobi različitih fundamentalista kreću se oko stjecanja monopola na tumačenje ontoloških koncepcija, slika svijeta i istina. Sudari različitih koncepcija svijeta nose u sebi isključivost koja u globaliziranom svijetu prerasta u sukobe za konkretne materijalne interese. Naravno, prikrivene bilo znanstvenim ili religijskim tumačenjima.
Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja - (www.cpi.hr)