Fundamentalizam u globaliziranom svijetu

Zajednička odrednica fundamentalističkih pokreta prve i druge protumoderne je, prema Eisenstadtu, njihov »jakobinski karakter«

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Zanimljiva je teza nekih teoretičara o fundamentalističkim pokretima kao djeci moderne okrenutoj protiv te iste moderne. Prosvjed protiv moderne i kriza života u globalnom društvu rizika te rastakanje temelja tradicije i tradicionalizma oglašuju se u svetom ratu fundamentalističkih pokreta protiv modernizacije, liberalizma, pluralizma, na tragu religijskih i političkih projekcija organizacije vođenja društava te na tragu dogmi i utopija. Pokret bih mogao odrediti kao svaki tip društvene, skupne akcije koji ima svoje vrijednosti, sredstva djelovanja, minimalnu organizaciju, sredstva i društveni cilj. Ova odrednica uglavnom vrijedi i za fundamentalističke pokrete koji se mogu podijeliti na religijske, političke i ideologijske. Religijski se pozivaju na temeljne svete knjige, politički ili svjetovni (sekularni) oslanjaju se na temeljne knjige, proglase i dogme, a ideologijski zagovaraju različite radikalne aspekte unutar pojedinih ideologija. Poglavito unutar potonjih može se uočiti rasprostranjenost fundamentalizma, u smislu obrane temelja ideologija, na cijelom spektru lijevo-centar-desno.
Fundamentalistički pokreti kao protumodernizacijski, prema Eisenstadtu, imaju protuprosvjetiteljsku ideologiju ali su ipak izrasli iz prve i druge modernosti kao njezina ponoćna strana ili drugo namrgođeno i nenasmijano lice.
Fundamentalističke pokrete valja razlikovati prema njihovu pojavljivanju. Može se govoriti o pokretima prve i druge generacije. Fundamentalističkim pokretima prve generacije pripadaju religijski i sekularni pokreti prve moderne. Mislim na protestantski, evangelički američki fundamentalistički, katolički, pravoslavni i židovski religijski fundamentalizam, zatim sekularne fundamentalističke pokrete fašizama, nacionalsocijalizma i degeneriranoga komunizma (staljinizma), koji su se pozivali na svoje »svete knjige« i dogme, a u novije vrijeme i fundamentalizam je primijećen i unutar radikalnih ekoloških i globalističkih pokreta. Drugoj generaciji fudamentalističkih pokreta pripadaju protestantski, katolički, židovski i naglašeni islamski fundamentalizam.
Zajednička odrednica fundamentalističkih pokreta prve i druge protumoderne je, prema Eisenstadtu, njihov »jakobinski karakter«. Jakobinstvo cilja na »unutarnju rekonstrukciju pokreta« i »vanjsku rekonstrukciju društva čistoće«. Nastoje biti ustrojeni poput strogo hijerarhijskih organizacija s načelima discipline, propagandnog uma, odanosti temeljima doktrine i nadasve vjerskom ili svjetovnom karizmatskom vođi. Njihovo se pojavljivanje mora promatrati u kontekstu društvene, kulturne i civilizacijske uvjetovanosti prve i druge moderne te radikalnog odgovora na njih. To se pojavljivanje, međutim, konkretno odnosi i na krizu sekularnih poredaka i institucija prve i druge moderne. Zatim imperijalne ambicije zapadne »visoke kulture« i njihove fundamentalističke brane, u doba prve moderne, u obliku, kako bi to rekao Castels, »identiteta otpora«, naravno protiv »zapadne modernosti« ili kao otpor globalizaciji.
Eisenstadt im pripisuje sektaštvo i urotništvo, eshatološke vizije s ambicijom »totalističke rekonstrukcije ovog svijeta«, razliku između svijeta koji propovijedaju i vanjskog »prljavog svijeta«. Njihove su projekcije i vizije društva utopijske. Izražavaju mesijanske, spasiteljske ideje. Još im pripisuje »percepciju o odabranosti«, »monolitnost«, »ritualizaciju simbola« i »stalnu mobilizaciju članstva«, »militantnost«, »borbu protiv zla u suvremenom društvu« te odbacivanje modernosti. Njihov je stav antiprosvjetiteljski, s naglaskom na strogo tumačenje svetih tekstova u slučaju religijskih ili svjetovnih tekstova.
Drugoj generaciji fundamentalističkih pokreta pripadaju islamski fundamentalistički pokreti. Oni u zapadnom svijetu ponajviše upadaju u oči. Međutim, fundamentalistički pokreti koji predstavljaju islamski fundamentalizam nemaju veze s islamom kao s religijom. Oni zapravo prelaze okvire religijskog i predstavljaju tip političke ideologije. Islam kao religija znači »pokoravanje volji božjoj«, a islamizam traži totalnu religiju ili totalno pokoravanje svetoj knjizi ili božjoj riječi, prema kojoj bi trebalo ustrojiti osobni, obiteljski, društveni i državni život.
Islamski fundamentalizam, kao radikalni ili fundamentalistički pokret reakcija je na sve dosadašnje pokušaje modernizacije ili reformacije islama iznutra, zatim na modernizacije islamskih društava na tragu zapadnih sekularnih vrijednosti te prekinutih modernizacija, kako to na jednome mjestu primjećuje Castels. Taj tip radikalizma odgovora na vesternizaciju islamskog svijeta, ugrožavanje šerijata (šarije) sekularističkim idejama i projektima. On prepoznaje opasnost unutarnjeg rastakanja vrijednosti islama pred naletima globalizacije. Modernizacija nije strana i tom svijetu. Prema tomu i unutar autoritarnih teokratskih poredaka postoje modernizacijski pokreti. Islamski fundamentalističkim pokretima nije dovoljno što se muslimani, dakle, oni koji se pokoravaju volji božjoj, dakle, oslanjanju na pet stupova islama, veći radikaliziraju islam tražeći da bude »sveobuhvatan način života koji pokriva cijeli spektar ljudske djelatnosti bila ona individualna, društvena, ekonomska, politička«.
U različitim državama diljem islamskog svijeta susrećemo se s radikalističkim pokretima kao što su FIS u Alžiru, Asbat al-Ansar i Hesbollah u Libanonu, Hamas u Palestini, Muslimansko bratstvo u Egiptu... Na globalnoj razini to su Al Qaida (Baza) i najradikalniji pokret talibana (učenika), koji izviru iz deobandizma tj. sunitskog reformatorskog pokreta u Indiji, koji je za britanske vladavine bio oporbeni antikolonijalni pokret. Talibanski pokret uspostavio je najradikalniji islamistički poredak u Afganistanu, pokazavši svu okrutnost prema vlastitu narodu, s radikalnim otklonom od stečevina zapadne civilizacije mnogim zabranama i drugih civilizacija, primjerice budističke, rušenjem Budhina spomenika u Bamiyanu.
Globalizacija kao proizvod druge modernizacije svijeta izazvala je različite iritirajuće radikalne ili fundamentalističke protuodgovore na tragu totalitarizirajućih projekata druge protumoderne. Zato se problematiziranje globalizacije, njezinih pozitivnih i negativnih strana te u tom kontekstu različitih sekularističkih i religijskih fundamentalističkih pokreta, valja razumjeti ne samo kao potrebu sociologije politike i politologije nego i težnju stjecanja nužnih i potrebitih uvida za razumijevanje svijeta u kojem živimo, dakle njegove fenomenologije radikalizma i svekolikog iritirajućeg »novog mračnog doba dogmi«.
Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)