Europska ideja i politička skepsa

Zagovornici ideje mira u Europi ili europske ideje, od Erazma, preko Kanta i očeva EU-a, htjeli su Europu bez ratova

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Pokušavajući motriti sve velike projekte u povijesti ljudstva, možemo reći da su se temeljili na idejama integracije i dezintegracije. Ili idejama mira i rata. Ratovi što su se odvijali u predmoderno, zatim moderno doba Europe, među nacionalnim državama, danas se iz konteksta duha eurounijske ideje određuju kao »građanski ratovi«.
U geopolitičkim razmjerima, sve do Prvoga svjetskoga rata bili su lokalni, dok su Prvi i Drugi bili svjetskoga karaktera. Kao što je u Europi postojala linija rata zbog uvećavanja teritorija i nasilne preinake granica, u prosvjetiteljskim i liberalističkim krugovima prevladavala ideja mira u Europi. Gledajući iz konteksta filozofije politike i povijesti političkih ideja, zadaća mira je jedna od primarnih zadaća države i država.
Zagovornici ideje mira u Europi ili europske ideje, od Erazma, preko Kanta i očeva EU, htjeli su Europu bez ratova. Ideja vječnog mira plod je njemačkoga prosvjetiteljstva, odnosno Kanta, koji je dao poseban prinos razumijevanju kozmopolitizma. Pa se danas u doba globalizacije ideja Europe elaborira na tragu radikalizirane prve političke modernizacije ili ideje kozmopolitske Europe u slučaju U. Becka i E. Grandea te ostalih teoretičara globalizacije politike.
To je u biti otklon od nacionalno državnih k transnacionalno državnim pretpostavkama razumijevanja politike. Na praktičnoj razini, relevantnu ulogu odigrala je ne samo kozmopolitska ljevica, već i kozmopolitska desnica, kojoj su pripadali kršćanski demokrati ili duhovni očevi današnje EU.
Nema sumnje da su ideje važne u izvedbi nekoga projekta, pa i projekta EU. Političke ideje su projekcije ili slike poretka koji se treba institucionalizirati. Na neki način slike i koncepti projekcije onoga što bi tek trebalo biti. Ideje i snovi i sanjari igrali su značajnu ulogu u povijesti Europe. Svakako je ideja mira temeljna ideja koncepta EU. A što se snova tiče, svatko ima svoje snove.
Rifkin, premda Amerikanac, staje na stranu »europskog sna« koji suprotstavlja »američkomu«. Ovdje ne možemo biti na tragu Freudova »tumačenja snova«, već više njihova filozofskog tj. blochovskog (E. Bloch) »principa nade«, odnosno tumačenja dnevnih, društvenih i tehničkih snova ili onoga što još nije, a moglo bi biti.
Nas ovdje zanimaju europske ideje i snovi te praksa. Eto, kada je već prijeđen toliki put u povezivanju Europe, i kad se došlo do pokušaja krunidbe te ideje i tih europskih snova europskim ustavom, u dvjema zemljama, kao što su Francuska i Nizozemska, Europski Ustav neočekivano je odbijen.
Tako je u prigodi obljetnice rođenja EU njemačka kancelarka Angela Merkel u svojevrsnoj verbalnoj akrobatici, pokazanoj u Berlinskoj deklaraciji, pokušala pronaći izlaz iz labirinta u koji su ideju i projekt EU lijepo ugurale Francuska i Nizozemska, pokazavši izrazitu dozu političke skepse, da ne kažem euroskepticizma, spram krune europske ideje i europskih snova.
E, da se to na eksplicitan način dogodilo u Velikoj Britaniji, toj kolijevci euroskepticizma, postojalo bi racionalno objašnjenje takva ishoda. A kad se s takvim ishodom susretnemo u utvrdi europskog prosvjetiteljstva, primjerice u Francuskoj, moramo onda postaviti nezaobilazno pitanje što je s projektom koji je na tragu projekta političke moderne i političkoga prosvjetiteljstva tako loše, da se u zemlji koja je porodila prosvjetiteljstvo, Francusku revoluciju i sekularizam dogodilo to da primjerice tako radikalno odbaci Ustav EU, i svrsta se u politički antimodernizacijski krug, s otklonom od ideje kozmopolitske Europe.
Predsjednički izbori u Francuskoj pokazali su veću usredotočenost politici smještenoj unutar nacionalnih okvira nego li onoj koja bi skrbila za interese EU. Naravno, bez obzira na to radilo se, primjerice, o ljevici predstavljenoj u osobi Segolene Royal ili Nikolasa Sarkozyja desne političke provenijencije.
Oboje su predsjedničkih kandidata više usredotočeni na francusku nacionalnu politiku, sa zajedničkim stavom spram Ustava EU, zalažući se za referendum. Dakle, na primjeru dvaju različitih likova francuske politike, pripadnika dvaju suprotstavljenih stranačko obiteljskih tabora imamo isti stav spram Ustava EU.
U simpatičnoj i hedonističkoj Francuskoj, toj zemlji kontrasta prosvjetiteljstva i protuprosvjetiteljstva, modernizacije i protumodernizacije, tolerancije i netolerancije, čega ima i drugdje, događa se neočekivan obrat. Obrat da duhovna roditeljica suvremene Europe te jedna od političkih roditeljica EU u danom trenutku okrunjavanja projekta EU Ustavom, dakle u »tom strašnom času« za projekt, ta ista Francuska, okreće leđa svom čedu, zadavši ozbiljan udarac projektu, pokazavši k tomu ono drugo euroskeptično lice, u rasponu od euroskeptične radikalne, umjerene ljevice, do radikalno populističke, ksenofobične i islamofobične desnice J. M. Le Pena. I što sada s idejom i snovima?
Francuski euroskepticizam je za pristaše europske ideje i europskoga sna toliko teži, jer je izdaja ideje i europskoga sna ravna »izdaji intelektualaca«, kako bi rekao J. Benda. Pridruži li se Francuskoj liberalna demokratska Nizozemska, onda se stvar glede koncepta u obliku množenja političke euroskepse dodatno usložnjava. Nitko od Nizozemske kao uzorite liberalno demokratske države ne bi očekivao takav euroskepticizam.
Zemlje koja je po političkim slobodama i otvorenosti i širokogrudnosti te toleranciji bila primjerom demokracije drugima, u kojoj su se dogodile neke tektonske antimodernizacijske promjene, da ju se eto svrstava u klub zemalja euroskepticizma i širem smislu netolerancije, izražene u islamofobiji, što je prije pojave Pim Fortuyna bilo jednostavno nezamislivo.
Ako se takvo nešto dogodilo u dvjema zemljama koje su se mogle smatrati pionirkama i nositeljicama političke modernizacije Europe, koje su, eto, otplovile u politički skeptične eurovode, što onda očekivati od drugih zemalja? Na njihovu primjeru pokazuje se da ideje i snovi mogu ići jednom, a politička praksa drugom stazom.
Ako je tomu tako, bez ikakvih naslada i zluradosti, valja reći da se kreatori projekta moraju zapitati o rečenom raskoraku, zatim savršenosti projekta, koji očito nije savršen ako mu u danom trenutku vodeće zemlje, primjeri političke modernizacije u Europi, zadaju bolan i smrtonosan udarac okrećući mu leđa.
Pokazao sam raskorak između ideje, sna i prakse EU projekta na primjeru starih i po ponašanju uzornih zemalja projekta, a sada bih to isto na primjeru dviju novih članica kao što su Poljska i Češka. I u tim zemljama roji se politička skepsa spram projekta EU, pa se u svim izvorima navode kao primjeri euroskepticizma.
Braća Kaczynski, koji danas vode Poljsku, smatraju se euroskepticima, a češki predsjednik Klaus kao radikalni kritičar EU tvrdi da je Češkoj najveća pogreška što je ušla u EU. To hoće reći da se diljem EU javlja euroskepticizam bilo kao meki ili tvrdi.
U fenomenološkom smislu možemo reći da ta pojava nije slučajna, već značajna. Tvrdoj birokratsko-dogmatskoj liniji eurointegralista ta je pojava smetnja. Ona je remetilačka jer ljulja predodžbe o harmoničnosti i savršenosti projekta.
AUtor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)