Fenomenologija euroskepticizma

U odnosu moderna - protumoderna, euroskepticizam predstavlja obrambeni odgovor različitih pozicija unutar globaliziranog EU-a

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Ima fenomena za koje bi, po nekim strukturama moći, bilo najbolje da ne postoje. Među inima je i euroskepticizam. To što već postoji znak je reakcije na ovako strukturirani projekt EU. Ne mogu se redukcionističkim rukopisom ideologijskoga uma opisati uzroci nastanka ovog fenomena. Euroskepticizam je daleko složenija pojava od svih pokušaja redukcionističkog sagledavanja i tumačenja, jer su mu uzroci i korijeni različiti. Riječ je o složenom i heterogenom fenomenu!
Ne može ni prihvatiti tumačenje o euroskepticizmu kao reakciji na potkresivanje suverenosti. Ili pak da je njegov uzrok u nacionalizmu! Kad bi, primjerice, njegov uzrok bio u nacionalizmu kao političkoj ideologiji, kako bi to prihvatili protivnici nacionalizma na lijevom segmentu ideologijske crte, kao deklarirani euroskeptici, za koje se pripadnike može reći sve, ali ne i da su nositelji nacionalističkoga barjaka. To bi za njih zacijelo bila uvreda! Zatim, što bi rekli pripadnici centra u EU koji su udaljeni od nacionalizma i bliži liberalizmu, a ipak se deklariraju euroskepticima? Samo se populistička desnica u EU i izvan nje smatra nositeljem nacionalizma i tvrdog euroskepticizma.
Stoga začuđuju u nas pojednostavljena i ideologizirana tumačenja euroskepticizma kao fenomena čiji je uzrok »nacionalizam« kao politička ideologija.
Promatrajući euroskepticizam u kontekstu odnosa moderna - protumoderna, potonji je meki ili tvrdi odgovor na drugu radikalnu modernizaciju svijeta i globalno društvo rizika. U odnosu moderna - protumoderna euroskepticizam jest obrambeni odgovor različitih pozicija unutar globalizirane EU. Dakle, te i takove arhitekture i projektne avanture 20. i 21. stoljeća koja mobilizira različite društvene segmente protiv takvog modela EU.
Smještajući te društvene segmente u stranačko obiteljske grupacije i ideologijske formacije, teško bi bilo pojednostavljeno reći da ti društveni segmenti, što kritički i skeptički gledaju na veliki projekt, imaju iste razloge kritike, pobune, ustanka i distanciranja. Ti su razlozi u sociološkom smislu različiti, i u cijelosti interesno i ideologijski determinirani. Pogrešna je metoda potrage za zajedničkim nazivnikom!
Euroskepticizam gledan u odnosu moderna i protumoderna čini, dakle, skup diferenciranih odgovora na izazove globalizacije, koja globalizacija mijenja lica i naličja pojedinačnih društava, te tjera Europu da i ona prihvati ulogu globalnoga igrača. Tjera je na drugu modernizaciju! Ona kao takova nije jednoglasno spremna na veliku igru druge modernizacije svijeta, pa je posvema logično da postoje otpori i skepse, koji se različito definiraju, kao primjerice antiglobalizacijski pokreti, nacionalizam kao politička ideologija obrane interesa nacionalnih država, anti tržišni neoliberalni fundamentalizam i euroskepticizam.
Euroskepticizam nije, dakle, nikakova konzistentna ideologija, već prije skup stavova i mišljenja spram europskih integracija, o kojim europskim integracijama ne postoji unisono mišljenje unutar heterogenog ideologijskog spektra. To pak ne znači da smo u priči o euroskepticizmu lišeni svake jednoglasnosti. Unisonost postoji tamo i u onim birokratsko dogmatskim sredinama, koje se i dalje ne mogu odlijepiti od monizma i monističkog tumačenja pojava i svijeta, i gdje je projekt shvaćen kao dogma, koja ulazi u boks utakmicu sa skepsom. U tom svojevrsnom boksanju dogme i skepse dogma nastoji nametnuti monopol istine na tragu već opisanog sekularnog fundamentalizma. I tako taj sekularni fundamentalizam kao novi dogmatizam proizvodi euroskepticizam.
Protagonisti projekta EU, koji ovdje promatram sociološki i politološki, isto kao i euroskepticizam, dovode projekt do razine neupitnosti, produciraju zapravo plodno tlo euroskepticizma. A neupitnost je jedno od obilježja svakog fundamentalizma. Naravno, ovdje se radi o onome sekularnog podrijetla, kojemu je sumnja najveći protivnik, jerbo on traži nekritičko vjerovanje u temelje projekta, uz mantrično ponavljanje propagandnih floskula.
Dovođenje projekta do razine neupitnosti treba značiti otklanjanje svih sumnja u njega, kao da je riječ o savršenoj društvenoj kreaturi bez mana, koja isključuje pravo onih društvenih skupina koji u demokratskom i pluralnom društvu imaju pravo i slobodu sumnjati u sve, pa i u bit EU projekta kao takovoga. Tko im to može zabraniti? Nije EU novo »zlatno tele« koje treba klanjanje! Ili neki možda tako shvaćaju novi europski poredak, na tragu nove ortodoksije?
Sumnja nije isto što i neprijateljski stav spram projekta. Ne postoji znak jednakosti između sumnje i neprijateljstva. Ali ga neki krugovi žele staviti! Ona je samo početak razmišljanja o njemu, njegovim prednostima i nedostacima, i kao takova zahtijeva slobodu dijaloga, svih na koje se projekt odnosi. Kao da se ulaženje u projekt tiče samo moćne manjine, a ne cijeloga društva ili društava?
Rasprava i dijalog u pluralnom društvu bivaju ukinuti ako o jednom fenomenu, kao što je euroskepticizam, raspravljaju istomišljenici, tj. samo njegovi protivnici. Kakva je to rasprava gdje jedni govore, a drugi koji se ne slažu šute, ili im se u slobodnim i nezavisnim medijima prešućivanjem uskraćuje sloboda govora?
To unisono tamburanje i kađenje s vrećom apoteoza projektu među istomišljenicima velikog projekta ukida dijalog koji ne mogu nadomjestiti nikakve simulirane komunikacijske strategije, u koje su ugrađeni nesuvisli mehanizmi borbe protiv euroskepticizma. Nije projekt skrojen samo za istomišljenike, dakle, za jednu moćnu i dominantnu društvenu skupinu, već za društvo kao cjelinu.
A cjelinu tvore i oni sumnjajući! Što ćemo s njima? Pokokati ih? Isključiti ih iz komunikacije, stišati radio i televiziju, medije, a pojačati iste samo kad govori moćna glasna manjina istomišljenika? Takov model komuniciranja svakako neće doprinijeti »smanjivanju« euroskepticizma niti društvu tolerancije.
Pluralnom društvu treba pluralna komunikacija koja podrazumijeva tolerantan dijalog svih aktera društva, jer se projekt odnosi na sve aktere društva. Ako samo jedni imaju pravo govoriti i glorificirati projekt, onda i drugi imaju pravo govoriti i kritizirati projekt, smatrajući da je to njihovo zajamčeno demokratsko pravo.
Smisao je ovog malog intelektualnog napora u svraćanju pozornosti na znanstvene temelje i uzroke fenomena euroskepticizma te na učvršćivanje obrane prava društvenih skupina na nepopularno mišljenje, koje se na ideji slobode mišljenja sudara s nekritičkom i pomalo militantnom glavnom strujom mišljenja.
Autor je doktor znanosti i voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)