Euroskeptični prosvjed protiv globalizacije

Globalizacija kao plod druge modernizacije svijeta izaziva različite prosvjedne odgovore, kako s lijeva, tako i s desna

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Svirajući za »jedan dolar«, radni slojevi ove kugle zemaljske pitaju se kako plesati po napisanim globalizacijskim notama, a da se u konačnici nekako preživi od mrvica globalizacijskoga kolača. Pitaju se oni tako kamo ide ovaj svijet stjeran u jednosmjernu ulicu globalizacije, koja puni »kesu« ionako prebogatima, a na margine tjera radne slojeve stanovništva, zahvaljujući modelu totalnog potržišnjenja.
Institucije koje bi trebale smanjiti socio gospodarsko neravnotežu u svijetu zapravo ju izravno produbljuju. Ovakav model globalizacije, od kojega koristi ima moćna globalna oligarhija, za koju radi bezlična masa radnih slojeva na kugli zemaljskoj, smatra se neodrživom.
Globalizacija kao plod druge modernizacije svijeta izaziva različite prosvjedne odgovore, bilo s lijeva ili s desna. Ovaj tip neoliberalne globalizacije ne može se smatrati pravičnim. Čak i jedan od njezinih zagovornika Joseph Stiglitz prepoznaje u ovom modelu globalizacije neravnotežu moći, koja posredstvom globalnih igrača MMF, Svjetske banke i WTO politikom »washingtonskog konsenzusa« ide na ruku najmoćnijima kako bi postali još moćniji.
Gospodarska globalizacija na neoliberalnim postulatima unutar Europske unije otvara stare nove konfliktne linije između Europe rada i Europe kapitala. Te stare linije postojale su unutar okvira nacionalnih država, ali je eunizacija Europe, kao njezina globalizacija, proizvela dovoljno euroskeptičnog materijala na europskoj ljevici. Nadasve među socijalističkim, komunističkim i nekim socijaldemokratskim strankama.
U širem smislu heterogenoj ideološkoj ljevici, koja se ne priklanja eunijskoj Europi, jer nju prepoznaje kao zajednicu kapitala, koja zajednica unatoč velikim otporima tržišnomu fundamentalizmu američkoga, tj. čikaškog tipa, počinje polako posustajati u obrani stečenih radnih i socijalnih prava.
Euroskepticizam europske ljevice giblje se između mekoga i tvrdoga tipa. Meki euroskepticizam može se vidjeti na primjeru nekih socijalističkih, socijaldemokratskih stranka unutar EU, a tvrdi ili onaj radikalni kod komunističkih ili neokomunističkih stranaka, koje se zalažu za istupanje svojih zemalja iz članstva EU. Očit primjer tvrdoga euroskepticizma je primjer grčkih komunista (KKE).
Euroskepticizam političkih stranaka ljevice prosvjed je protiv neoliberalne tržišne fundamentalizacije EU, koja se sve više pretvara u neoliberalni supermarket s tendencijom kidanja, nekada filigranskih ispredenih niti socijalne države.
Socijalna država europskoga tipa, rođena u Njemačkoj za kancelara Bismarcka, s vrhuncem u Švedskoj, polako kapitulira pred nezasitnim požudama tržišta, tako da i ona klizi prema modelu potržišnjenja, postajući skupom »igračkom«, koju više ne može financirati riznice pojedinih država. Demontaža socijalne države pod utjecajem globalizacije izaziva euroskepticizam na ljevici ljevije od lijevoga centra.
To rastakanje socijalne države pred naletima neoliberalne globalizacije ne ostavlja ravnodušnima dijelove europske ljevice u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i nekim skandinavskim zemljama. Na primjeru Njemačke, SPD je po Lafontenu otišao isuviše udesno, pa se ovaj vratio ulijevo bez izravno istaknutih euroskeptičnih stavova, ali je odlučio braniti interesa faktora rada, u odnosu na faktor kapitala, koji dovodi u pitanje egzistenciju radnih slojeva stanovništva. O njemačkom PDS ne treba trošiti riječi glede antiglobalizacijskoga potencijala.
Meki tip euroskepticizma kao inačica antiglobalizacije uočljiv je i kod dijela francuskih socijalista, a tvrdi kod komunista. Dok se socijaldemokratske i socijalistička ljevica ili lijevi centar »trećeg puta« upuštaju u globalizacijsku igru podupirući koncept EU, dotle se ljevije od od lijevoga centra uočavaju jasni euroskeptični stavovi, ne protiv Europe, već protiv globalizirane neoliberalne tržišno fundamentalističke EU.
Euroskepticizam ljevice ljevije od lijevoga centra možemo smatrati antiglobalizacijskim prosvjedom protiv ovakvog razarajućeg i jednokorisnog, samo za bogate i moćne, modela globalizacije i institucija globalnih igrača, koje bi po Stiglitzu trebale raditi na korist većine, a ne odmetnički podupirati nove priljeve gospodarske moći najrazvijenijima, stvarajući neravnotežu unutar globalnog sustava.
Tako izgleda bauk euroskepticizma kruži Europom, bauk protiv kojega su se udružili najmoćniji kako bi do kraja istjerali na čistac neoliberalni model EU.
Snaga euroskepticizma ljevice ljevije od lijevoga centra, kao tipa antiglobalizacijskoga prosvjeda i radikalnog odgovora na globalizaciju Europe, isuviše je malena da bi bitno utjecala na globalizaciju EU, odnosno njezinu makroregionalizaciju. Koliko se ona globalizirala, toliko isto u odnosu na svijet ostaje tek puka makroregija i možebitna makroregionalna sila, s različitim scenarijima budućnosti na tragu Grandeova i Beckova opisa iz knjige »Kozmopolitska Europa«.
Toj istoj EU u velikoj modernizacijskoj igri stoje na putu, ako Ameriku izuzmemo, Kina, Indija i Japan koje imaju status država, a EU još za sada nije država nalik navedenima.
Euroskepticizam ljevice ljevije od lijevoga centra tip je nedovoljno snažnog antiglobalizacijskoj prosvjeda stranaka i pokreta protiv globalizacije EU poradi organizacijske slabosti.
Zbog unutarnjih i vanjskih modernizacijskih i gospodarski konkurirajućih pritisaka, EU je, unatoč skepsama s lijeva, prisiljena ući u globalizacijsku utakmicu, nadajući se da se u njoj neće poremetiti »socijalna kohezija« i »klasni mir«, i da će konačno preživjeti u nemilosrdnoj utakmici sa SAD, Kinom, Indijom i Japanom.
Meki i tvrdi euroskepticizam na europskoj ljevici rezultat je, dakle, starih -- novih konfliktnih linija rada i kapitala. Ono što se promijenilo, promijenio sa samo geografski okvir konflikta. Taj okvir sada više nije nacionalna država, već globalizirani sustav transnacionalne državnosti, gdje se ta konfliktna linija rada i kapitala u geofizičnom smislu prostorno proširuje, za sada u korist kapitala.
Takva dijalektika odnosa rada i kapitala, u kojem pobjeđuje logika kapitala, koji nema granice ni domovine, producira onaj tip euroskepticizma na euro ljevici koji se može smatrati obrambenim, oporbenim, ali s nedovoljnom snagom preoblike, da ne kažem transformacije definiranih sila i odnosa, u kojima ovdje spomenuti prosvjedni potencijalni socijalno ugrožene i deklasirane EU ostaju samo tipom prosvjedne političke kulture.
Potonja svoje euroskeptične ili antiglobalizacijske lopte hita prema gumenim zidovima globalizirane EU. U toj igri gumene lopte i gumenih globaliziranih zidova EU lopta se vraća i udara u čelo igračima, kojima za sada ne preostaje ništa nego se i dalje igrati se bespomoćne igre gumene lopte i gumenih zidova s »nultim rezultatom«.
Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)