Lijevi i desni eurorealizam

Svijet je složeniji u svojoj pojavnosti od svih projekata i projekcija i intervencija, pa u konačnici ostaje da je sve, zapravo, moguće i otvoreno

ANĐELKO MILARDOVIĆ

U odnosu modernizacija i protumodernizacija ili globalizacija i protuglobalizacija Europe susrećemo se i s mekim tipom euroskepticizma. Neki teoretičari smatraju da je meki euroskepticizam, koji se još u literaturi naziva eurorealizmom, zapravo pobijedio unutar EU.
On se u odnosu na tvrdi euroskepticizam radikalne ljevice i populističke desnice razlikuje od toga što se može smatrati blagim prosvjedom protiv ekonomskih i političkih aspekata globalizacije Europske unije. Njegovi protagonisti dijelovi su stranka lijevoga i desnoga centra u EU te transnacionalno civilno društvo. To je moguće vidjeti na primjeru britanskih laburista i konzervativaca i šire stranačkih obitelji stranka lijevoga i desnoga centra u EU.
Dijelovi stranačkoga lijevoga centra euroskeptične stavove izražavaju glede socijalne države, njezina pokušaja potržišnjenja, neoliberalnoga tržišnoga fundamentalizma i globalizacije. Iz bogatog izvora tema i mjesta euroskepticizma, taj se segment lijevoga centra i dijelova transnacionalnoga civilnoga društva oglašava snažnim prosvjedom protiv sužavanja demokracije i snažne birokratizacije sustava EU.
Primjedbe na nedostatak i sužavanje demokracije unutar EU odnose se na nerazvijeni model političke participacije građana i utjecaja unutar glasačkoga sustava, s obzirom na to da veličina zemlje određuje i količinu glasačke moći, sa stalnom mogućnosti nadglasavanja najmoćnijih članica, u odnosu na ostale manje zastupljene unutar političkoga sustava EU. Prigovori se odnose i na smanjivanje razine političke participacije građana i oživotvorenje načela supsidijarnosti.
Drugi prigovor dolazi zbog snažne tendencije birokratizacije i unifikacije EU iz jednog središta, zatim množenja visokospecijaliziranog činovništva koje smišlja unifikacijske standarde i modele unifikacije, poput onih o veličini svježih krastavaca, koji mogu biti dugački primjerice dvadesetak centimetara, s točno određenim postotkom zakrivljenja. Unifikacija veličine krastavaca može biti znakovita za oblike humane unifikacije i redukcije različitih identiteta. Prema tomu krastavci moraju biti zeleni, dugački i uspravni, a poželjno je da nisu zakrivljeni!
Euroskeptični stavovi mekoga tipa dijelova desnoga centra unutar EU ne odnose se toliko na kritiku modela neoliberalne globalizacije. Ti dijelovi neokonzervativne orijentacije, čini se, na tragu su britanskog i američkog shvaćanja neokonzervativizma.
Naime, u ekonomskim pitanjima, za razliku od lijevoga centra, neokonzervativni stranački desni centar zastupa neoliberalni model ekonomske globalizacije. U kulturnim i političkim pitanjima oslanja se na neokonzervativne vrijednosti, kao što su tradicija, religija, nacionalni i kulturni identitet, moral, nacionalni ponos, obitelj, nacija-država i suverenitet.
Meki euroskeptični prosvjed dijelova desnoga centra neokonzervativnog podrijetla iskazuje se u pitanjima Ustava EU i njegova sekularnoga karaktera te suvereniteta. Taj meki euroskepticizma odbacuje mogućnost stvaranja federalne EU, smatrajući da je ovaj model prenesenog suvereniteta dostatan, i da bi daljnjim prijenosom došlo do smanjivanja kapaciteta nacionalno državne suverenosti, u odnosu na euro federaliste i liberale, koji nemaju ništa protiv načela federalizacije EU.
Dakle, meki euroskeptici, sa strane dijelova desnoga centra, neokonzervativne političke desnice, odbacuju mogućnost stvaranja EU kao superdržave ili onoga što bi moglo značiti takvo nešto kao Sjedinjene Europske Države (SED).
Na toj strani ideologijskoga kontinuuma očit je i euroskeptični prosvjed protiv izbacivanja Boga iz Ustava EU. Euroskeptici smatraju da je time preoblikovan europski kulturni identitet. No, tvorci Ustava EU smatrali su da niti jedna religija unutar EU ne može imati status »državne religije«.
Model radosne i optimistične neoliberalizirane globalizirane i možebitno federalizirane EU odgovora modernizacijskim i interesnim ambicijama, pa u njihovim njedrima umjesto skepse buja topli optimizam k jednoj moderniziranoj i kozmopolitskoj Europi. No, ima i atipičnih, dakle, odstupajućih primjera, kao što je Vaclav Klaus, češki predsjednik. Za njega se kao neoliberala u ekonomskim pitanjima može reći da je čisti sljedbenik F. A. Hayeka, Miltona Friedmana, a u političkim pitanjima Margaret Tatcher. Istodobno valja kazati da je Klaus kao zastupnik slobodnoga tržišta i principa individualizma član (neoliberalnog) društva Mont Pelerin, kritičar Europske unije odnosno pretjerane regulacije. Smatra kako je ideologiju socijalizma zamijenila ideologija europskoga nadnacionalizma, i da se ovdje radi o krivom shvaćanju globalizacije, te da se EU treba »temeljiti na dobrim međususjedskim odnosima, slobodi i suverenosti, međunarodnim paktovima i ugovorima«.
U političkim pitanjima Klaus je, dakle, neokonzervativac, što zastupa koncept nacionalnih i suverenih država, utemeljen na »međunarodnim paktovima«. Javlja se i kao kritičar ograničavanja suverenosti unutar EU, Ustava te briselske centralizacije.
Meki euroskepticizam ili eurorealizam, s kojim se slaže i većina vodećih političara u Hrvatskoj, bar su se javno deklarirali kao eurorealisti, u rasponu od lijevoga do desnoga centra, ima svoja mjesta kritike EU.
Svatko, dakle, iz svojega ideologijskoga i interesnoga kuta izražava meke tipove euroskepticizma, pokazujući kako je euroskepticizam složenija pojava od nakane euro birokratskih dogmatika, koji bi htjeli zaobići pojavu, ali je problem u tome što pojava unatoč njihovu dobrom i poštenom htijenju ne zaobilazi njih.
Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)