Meki i tvrdi euroskepticizam

U različitim stručnim izvorima razlikuje se euroskepticizam, koji se temelji na skepsi od eurofobije, kao iracionalnog straha od EU-a

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Euroskepticizam je pojava koja je izazvala pozornost društvenih znanstvenika pa se oni bave istraživanjem njegovih uzroka, obilježja i tipova. U politološkoj literaturi udomaćila se dioba euroskepticizma na meki i tvrdi. Autori već sada prihvaćene tipologije euroskepticizma ili razvrstavanja na »meki« i »tvrdi« su Paula Taggart i Aleksa Szcrebiaka (2002.). Sociolozi i politolozi prihvatili su tu tipologiju primjenjujući je u istraživanjima različitih studija slučaja.
Meki euroskepticizam temelji se na kriticizmu institucija EZ poradi raskoraka nacionalnih interesa s institucijama EU. Proširen je na lijevom i desnom centru stranačkih obitelji, nacionalnom te transnacionalnom civilnom društvu. Taj meki tip euroskepticizma ne zagovara radikalne metode izlaska pojedine zemlje članice iz Europske unije.
Političke stranke mekog euroskeptičnog programa u Europskom parlamentu zastupljene su u obliku frakcije Indepedence/Democracy sa 28 zastupnika. To je frakcija koju tvore »eurokritici, eurorealisti i euroskeptici«. Utemeljena je 20. srpnja 2004. godine. Odbacuje Ustav EU. Zalaže se za demokraciju i očuvanju nacionalnih i kulturnih vrijednosti. Protiv je birokratizacije EU i EU kao superdržave. Odbacuje rasizam, ksenofobiju i islamofobiju.
Tvrdi euroskepticizam kreće se na temeljitom osporavanju eurointegracijama, do zagovora izlaska neke zemlje članice iz sastava EU. Na ideologijskom kontinuumu druge moderne nalazi se na populističkoj ljevici i desnici, koje svaka iz svojega ideologijskoga diskursa izražavaju prosvjed protiv druge modernizacije ili globalizacije Europe u vidu Europske unije.
Kao antimodernizacijski i antiglobalizacijski odgovor, populizam je heterogena pojava, koja u posljednje vrijeme doživljava renesansu. Teško ga je odrediti, ali bi nas moglo zadovoljiti tehničko određenje, koje kaže da je populizam ideologija, pokret i politika pozivanja na narod i u ime naroda. Može ga se odrediti i kao odbijanje modernizacijskog koncepta i kao borbu »malog čovjeka« i čovjeka mase protiv »velikoga svijeta«, korporacija, stranaka, integracija, oligarhije i globalizacije.
Druga modernizacija potakla je populizam bilo s lijeva, bilo s desna. Tvrdim euroskepticizmom populističke ljevice bavio sam se prethodno, pa mi valja nešto kazati o populističkom tvrdom euroskepticizmu desnice desnije od desnoga centra, za koji se valja upitati - je li riječ doista o euroskepticizmu ili eurofobiji?
Umjesto izraza tvrdi euroskepticizam upotrebljava se izraz eurofobija. U različitim stručnim izvorima razlikuje se euroskepticizam koji se temelji na skepsi od eurofobije kao iracionalnog straha od EU. Protagonisti populizma i ujedno tvrdoga euroskepticizma ili eurofobije su populistički pokreti i političke stranke koje odbacuju globalizaciju Europe, jer u istoj prepoznaju opasnost od ugroze toposa nacije-države, gubitka suvereniteta, jezičnoga i kulturnoga identiteta.
Europu žele vidjeti kao Europu domovina - nacija. Tom krugu populističkih stranaka pripadaju protu sustavne stranke i pokreti. Hans Georg Betz među te stranke uvrštava Republikance u Njemačkoj, Nacionalnu frontu u Francuskoj i Stranku napretka u Danskoj, kojima se može pridodati Austrijska slobodnjačka stranka.
Populistička desnica u Europskom parlamentu zastupljena je u frakciji Savez za Europu nacija (Union for Europe of the Nations). Riječ je o populističko nacionalističkoj i euroskeptičnoj grupaciji u EP sastavljenoj od trinaest stranaka iz Danske, Irske, Italije (Alianza Nationale), Lativje. Litve i Poljske s 47 zastupnika. Ta grupacija u EP parlamentu zagovora vrijednosti zapadne civilizacije kao što su sloboda i solidarnost, Europu vidi kao zajednicu utemeljenu na »tradiciji, suverenitetu, demokraciji i identitetu europskih naroda«, na konceptu podupiranja različitih kultura, jezika i identiteta.
Konfliktna linija populističkih i radikalno euroskeptičnih pokreta i stranka, za koje bi se moglo reći da su više eurofobične, prepoznaje se u sukobu centra i periferija, modernizacije, protumodernizacije, radikalnog odgovora protiv globalizacije kao denacionalizacije i globalizacijskih sila središta moći unutar EU.
Radikalni euroskeptični odgovor na drugu modernizaciju Europe populističke stranke desnoga spektra iskazuju i kroz, ksenofobiju, rasizam i islamofobiju. Europa po njihovu mišljenju ne može biti »preplavljena strancima« jer stranci »ugrožavaju« radna mjesta domaćem stanovništvu te nacionalni i kulturni identitet.
Ako se igdje euroskepticizam može proglasiti produktom nacionalizma, onda je to slučaj u njegovu radikalnom vidu. Kao fenomen u svojoj složenosti ne može se apsolutizirati i poistovjetiti s nacionalizmom, kad je nacionalizam kao politička ideologija tek jedan od mnogobrojnih pokretača euroskepticizma.
Radikalni populistički euroskeptici ili eurofobi fobični su spram muslimana u EU, kojih je prema nekim procjenama oko dvadeset milijuna, što legalno, a što ilegalno doseljenih. Događaji poslije 11. rujna 2001. potaknuli su islamofobiju u Americi i u Europi. Sukob »zapada i islama«, kako to neki opisuju, ide na ruku onim radikalno populističkim euroskeptičnim krugovima u EU koji pod svaku cijenu ne žele proširenje EU u kojoj bi se našla Turska.
Dakle, zemlje u kojoj su danas snažna previranja, s otvorenom konfliktnom linijom islamista /fundamentalista i sekularista, koji žele braniti sekularnu Tursku od projekta islamizacije. Jean Marie le Pen i Philippe de Villiers odbijaju mogućnost europskih integracija zemalja koje ne pripadaju zapadnom kulturnom krugu. I nešto blaži današnji predsjednik Francuske Republike Sarkozy nije sklon ulasku Turske u EU.
Meki tip euroskepticizma je eurorealizam koji se zalaže za labavije integracije i veći suverenitet nacionalnih država, a radikalni je u biti na pozicijama čiste eurofobije, napuštanja koncepta EU i funkcioniranja Europe kao zajednice suverenih domovina.
Bez obzira na tipove euroskepticizma u EU, valja reći da je potonji rasprostranjen diljem EU i u novim članicama te u onim zemljama što žele postati članicama.
Autor je doktor znanosti i voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)