Euroskepticizam u religijskim skupinama

Bez meke ili tvrde forme ustava, Europska unija ostaje na terenu »nemogućnosti upravljanja« i kapacitiranosti prijma novih članica

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Euroskepticizam ima neka zajednička obilježja u smislu odgovora ili reakcije na europske integracije. Potonji se može promatrati po zemljama članicama EU-a, u kojem glavni akteri euroskepticizma prigovaraju projektu EU-a zbog pojedinih nedostataka. Uz sve moguće prigovore sekularnih skupina i sekulariziranih europskih društava svakako je i onaj glede europskog ustava. Propali referendumi u Francuskoj i Nizozemskoj znak su mekog euroskepticizma i nemoći struktura EU-a u prihvaćanju zajedničkog dokumenta ustavne provenijencije, koji bi omogućio konstituiranje EU-a kao jačeg igrača u globaliziranoj areni. Niti moćna Njemačka i njezina kancelarka Angela Merkel za aktualnog predsjedavajućeg mandata ne uspijevaju napraviti ozbiljniji pomak u »ustavnoj problematici«. Čekalo se tako, iz mudrosti i opreza, i na rezultate predsjedničkih izbora u Francuskoj, pa je nakon Sarkozyjeve pobjede u optjecaj ušao i njegov prijedlog o nekoj mekšoj ustavnoj inačici. Bez meke ili tvrde forme ustava, Europska unija ostaje na terenu »nemogućnosti upravljanja« i kapacitiranosti prijma novih članica. Nedavno je predsjednik njemačkoga parlamenta Lammers povezao donošenje europskog ustava s proširenjem EU-a i u slučaju njegova neprihvaćanja doveo u sumnju ulazak Hrvatske u EU.
Dok je središnji bruxelleski sekularizirani upravni um zauzet pitanjem daljnjega usuda ustava EU-a, koji izaziva reakcije mekih sekularnih euroskeptika, dotle se u religijskim skupinama različitih crkvenih denominacija, poglavito kršćanskih, pojavljuje meki i tvrdi euroskepticizam kao reakcija na izbacivanje Boga iz ustava EU-a. U izražavanju euroskeptičnih stavova religijske skupine smatraju da se Europa na taj način odrekla dijela svog identiteta krenuvši putem sekularnog fundamentalizma. Potonje skreću pozornost na odricanje dijela identiteta kao svjesno odustajanje od sebe. Pođe li se od prihvaćanog tumačenja europskoga identiteta da je kršćanstvo njegova duhovna sastavnica, onda se izostavljanje toga dijela identiteta doživljava kao njegova svjesna dekonstrukcija u korist sekularnoga humanizma. Prema onome što se može iščitati iz nakana pisaca ovoga ustavnoga dokumenta, odustajanje je od pridavanja kršćanstvu statusa »državne religije«. Možda bi točnije bilo kazati nadnacionalno državne, jer se EU u političkom smislu može gledati kao uradak globalizacije politike na transnacionalno državnim premisama.
Čini se da su pisci europskog ustava bili vođeni sekularnom tradicijom Europe, koja zapravo počinje humanizmom i renesansom, a vrhunac doživljava radikaliziranom obliku jedne krvave Francuske revolucije, o kojoj su svoja mišljenja izrazili Edmund Burke s jedne i Alex Tocqueville s druge strane. Sekularna tradicija Europe jedna je od tradicija o kojoj u knjizi »Europa« zbori i Joseph Ratzinger, odnosno papa Benedikt XVI., a druga je kršćanska tradicija. Po njemu se, a o tomu sam već prethodno pisao, ove dvije tradicije mogu naći u dijalogu, a kao što vidimo i u kompeticiji s prevagom one sekularne strane, u slučaju pisaca i tvorbenika europskog ustava. Ta je prevaga izazvala reakcije sekularnih euroskeptika, koji u tom dokumentu prepoznaju početak tvorbe EU-a kao superdržave, i religijskih euroskeptika, koji se ne mogu pomiriti s odricanjem dijela europskoga identiteta.
S druge strane, mogućnost ulaska Turske u EU jednoga lijepoga dana, a po otporima na svetoga nigdarjeva, usložnjava cijelu priču. Pisci ustava vjerojatno su imali u vidu i islam kao sastavnicu možebitne buduće religijske strukture u EU, pa su izbjegli favorizirati kršćanstvo kao naddržavnu religiju. Bilo im je lakše i pragmatičnije pribjeći sekularnom konceptu EU-a i toleranciji među religijama. Ulazak Turske u EU u nekim zemljama, a sada poglavito u Francuskoj (nakon izbora Sarkozyja), izaziva skepsu jer se smatra da Turska ne pripada europskom kulturnom krugu, bez obzira na njezinu već sada dugu, ali i poljuljanu sekularnu tradiciju. I preko europskih integracija otvaraju se višestoljetni prijepori između Zapada i islama. U pitanju Turske prepoznatljiva je islamofobija i to u radikalnim sekularnim i religijskim euroskeptičnim stavovima njezina odbacivanja iz zajednice europske obitelji, tj. civilizacije.
Meki i tvrdi euroskepticizam religijskih skupina ne prihvaća sekulariziranu koncepciju EU kao možebitne superdržave. Taj tip euroskepticizma prepoznatljiv je u obrani temelja kršćanstva i njegove primjene u svakodnevnom svjetovnom životu. Onaj tvrdi euroskepticizam izražava se u jednom tipu integrizma, protestantskog i pravoslavnog fundamentalizma, koji se ne mogu pomiriti s EU-om kao novom superstrukturom moći, konstruiranoj na principima sekularizma, sekularnog humanizma i dekristijanizirane Europe. EU kao nova globalizirana superstruktura moći, na tragu neoliberalizma i novih bogova tržišta, novca i profita te marginaliziranja tradicijske duhovnosti, producira tvrde euroskeptične stavove unutar religijskih skupina. Skupina koje ne mogu prihvatiti projekt druge modernizacije Europe, pretvorene u supermarket, s minimalnom ili nikakvom duhovnošću, s dominacijom sekularnog humanizma, prikazivanjem religijskih sadržaja i vrednota kao natražnjačkih, s počesto njihovim ismijavanjem, što zacijelo ne može ostati bez jednog tipa prosvjeda, protiv dekristijanizacije Europe, ili dovođenja u upitnost sastavnice njezine duhovne supstancije.
Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)