Kozmopolitska i iskustvena Europa

Je li starim društvenim i političkim teorijama prve moderne odzvonilo? Ako jest, onda se mišljenje novoga neumitno mora osloniti na određenje ili definiciju teorije druge moderne

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Nastavak projekta Europa u kontekstu druge moderne na tragu je jednog tipa »deformiranoga kozmopolitizma«. Projekt je u početku bio dijelom novoga kozmopolitizma, ali je s vremenom krenuo putovima zastrane. Izobličeni karakter projekta prepoznaje se i u različitim otporima drugoj moderni, među kojima je i euroskepticizam.
Taj projekt je svojevrsna remudica ili dvospolac, kao ističu Beck i Grande, bez mogućnosti ili s poteškoćama dovršenja, poradi različitih unutareuropskih igara i strategija, među kojima je i odbacivanje Ustava EU. Ta »remudica« temelji se na neoliberalnom tržištu i birokraciji s mnoštvom insuficijencija. To je daleko od onoga što bi trebao postati, kako sugeriraju spomenuti autori u knjizi »Kozmopolitska Europa«.
Vrijeme institucionalnog embrija na tragu novoga kozmopolitizma prve moderne pripada povijesti. Današnja Europe druge moderne razlikuje se po mnogočemu od one prve moderne, pa je treba iznova promisliti. To nabrajanje moderni nema ulogu samo brojčanog označavanja tipova i sljedova moderniteta, već ambiciju naglašavanja značajnih razlika prve i druge moderne, koja je stubokom obilježila pojedinačna europska društva, uokvirena u ram nacionalne socijalne i demokratske državnosti.
Radi li se ovdje o prekidu druge moderne od prve? Izrijekom – ne! Druga moderna nije raskid s prvom, već njezin radikalni nastavak, transformacija svih institucija i struktura prve moderne, uključujući i strukture nacionalnih država, kao produkta prve moderne.
Potreba novog promišljanja »modela Europe«, prema Becku i Grandeu, nastaje u trenutku suočavanja s globalnim promjenama društava druge moderne. Te promjene upućuju na preoblike sociološko - politološkog starog mjernog instrumentarija, koji više nije u stanju detektirati, opisati i razviti neku racionalnu teoriju novih društava, bez nekog pokušaja vlastite preoblike, koji podrazumijeva napuštanje starih pojmova, metoda i znanja o društvu te upuštanje u tvorbu teorije društava druge moderne.
Suočavamo se s onim problemima u društvenim znanostima s kojima su se suočavali društveni znanstvenici na početku 20. stoljeća, hrvajući se s novim društvom, pokušavajući ga objasniti starim pojmovima i znanjima iz 19. stoljeća.
Starim pojmovima i teorijama ne mogu se objasniti nove društvene stvarnosti i promjene. One komotno mogu otputovati u povijest socijalnih i političkih ideja. Ništa im neće nedostajati ! Nova društvena teorija druge moderna treba pokušati podastrijeti novu metodološku paradigmu, novo nazivlje, temeljne pojmove bitne za tvorbu novih društvenih i političkih teorija, uz pomoć kojih bi se moglo misliti i istraživati europska društva druge moderne, projekt i model Europa u njegovu makroregionalnom graničnom obliku, njegovoj dosegnutoj točki svojevrsnog već rečenoga »deformiranoga kozmopolitizma« i prilikama uspostave za sada još ne uspostavljene »kozmopolitske Europe«.
Je li starim društvenim i političkim teorijama prve moderne odzvonilo ? Ako je odzvonilo, onda se mišljenje novoga nastalog neumitno mora osloniti na određenje ili definiciju teorije druge moderne.
Beck i Grande kao sociološko politološki dvojac bez kormilara u samokormilarenju novog promišljanja modela i projekta Europa ne shvaćaju niti tumače teoriju druge moderne kao »teoriju rješenje ili spasenja« svijeta, već ipak nešto dublje u smislu stvaranja novog teorijsko pojmovnog konceptualnog okvira razumijevanja uradaka, rizika i posljedica druge moderne.
Konkretizacija nove teorijske tvorbe oslanja se na razumijevanje igre dominantnih aktera druge moderne i njihova ponašanja unutar dekonstruiranih okvira prve moderne i nepreglednosti, normiranosti, bezgraničnosti, nepredvidljivosti i neodredivosti dosega igre s nultim i nenultim zbrojem.
Mišljenje Europe i europeizacije i njezino redefiniranje u svjetlu druge moderne moguće je iz već uvelike razrađene teorije refleksivne modernizacije. Ona podrazumijeva promišljanje novog početka ili nastavka »otvorenog projekta« EU, u kontekstu globalnog društva rizika, i Beckovo opredjeljivanje za »kozmopolitsku Europu«. Naravno, kao opciju što podrazumijeva model integracije u razlikama, skup novih normi i neukidanja dosega prve političke moderne, kao što su nacionalne države, već kao preobliku ili transformaciju njihovu. Taj koncept je teorijski na tragu »metodološkog kozmopolitizma« koji se suprotstavlja »metodološkom nacionalizmu«.
Ta već spomenuta »kozmopolitska Europa« »je teorijska tvorevina i politička vizija«. Udaljena je, naravski, od iskustvene Europe i smještena u mjesto u kojemu bi tek mogla biti ukorijenjena, ustaljena. To već više ovisi o realnim akterima nego li o teorijskom konstruktu i političkoj viziji intelektualaca.
Beck polazi od teze da je već na početku po obliku rođenja današnja EU imala obrise institucionalnog kozmopolitizma, koji se razlikovao od prethodnih shvaćanja i tumačenja prednacionalnih kozmopolitizma. Današnja ne samo Beckova, već i ostala tumačenja pojma kozmopolitizam na tragu su nekog postnacionalnog oslonca, i to u kontekstu raspri o globalizaciji. Ali se taj »sociološki pojam« rabi »za posebni oblik društvenog postupanja prema kulturalnoj različitosti«. Glede točnog značenja toga obnovljenog sociološkog pojma Beck kaže:
»U ovom je kontekstu važno da pojam kozmopolitizma, čija je ključna točka u ukidanju dvojnosti globalnoga i lokalnoga, nacionalnoga i internacionalnoga, nije prostorno određen, on jednostavno nije vezan uz kozmos ili uz globus. Načelo kozmopolitizma može se svuda naći i prakticirati – pa time i primijeniti na regionalne prostorne jedinice kao što je Europa.«
Kozmopolitski koncept europeizacije daje mogućnost tvorbe i određenja »europskoga pojma društva«, koji je po Becku »posebni regionalno-povijesni slučaj globalne međuovisnosti«. Bit je ovoga teorijskoga koncepta u raznolikosti identiteta, jezika, kultura vjera, normiranju, integraciji i solidarnosti, odgovornosti i održavanju mira sa susjedima. Novo promišljanje Europe nastalo je iz potrebe uvida u njezino današnje stanje.
Zatim zbog više »deformiranoga kozmopolitizma« stvorilo je mogućnost iskoraka, bez straha u tvorbi novih teorijskih obrazaca druge moderne i pojmova kojima bi se izrazilo novo i možebitno nadolazeće, a koje nije uvijek posve novo jer ništa radikalno ne ukida.
Uvažava tradicije i razlike, a stvari promatra na tragu druge velike modernizacije svijeta, njegove transformacije i prilagodbe. To motrište može biti prihvaćeno kao modernizacijsko ili pokuđeno kao odbacivanje novotarija. Stvar je u pristupu, slobodi izbora i riziku kretanja naprijed. Tko ga želi slijediti - može, a tko ga želi kritizirati - otvoreno mu polje.
Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)