Nedovršeni projekt Europa

Deformaciji projekta pridonose ključni igrači, koji bi nekada htjeli manje integracija radi zaštite nacionalnog interesa unutar najveće udruge država, a nekada nešto više

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Iz kuta teorije refleksivne modernizacije i druge moderne istaknuta je potreba novoga i naknadnog propitivanja projekta Europa. Doduše, ne manjka uradaka glede njezine povijesti, institucionalizacije, razvoja i proširenja i problema glede Ustava. Ali većma su to, bar u našoj društveno znanstvenoj zajednici, nekritički i pomalo piarovski uradci, na promidžbenom tragu samoga koncepta.
Kritički pristup izostaje vjerojatno iz straha od možebitnog označavanja i nelagoda nastalih iz stare prakse, na tragu one iritantne – tko nije s nama, taj je protiv nas. Recidivi totalitarne i dogmatske svijesti u tranzicijskom razdoblju nezaobilazni su i pogoduju cvatu nekritičnosti i dogmatičnosti glede diskursa o konceptu Europe. Nekritičnost i uljuljanost ovdje i izvan našega kulturnoga i znanstvenoga kruga ne ide u prilog promišljaju putanje i dosega projekata.
Projekt je daleko od dovršenosti s različitim možebitnim scenarijima, koji će biti predmetom naših promišljanja. Već citirani prijatelji Beck i Grande, poradi »dovršenja nedovršenog projekta Europa«, a na tragu teorije refleksivne modernizacije i druge moderne, žele kritički propitati današnje stanje projekta, koji je u ozbiljnoj krizi.
Izraz krize je u deformaciji institucija (birokratizacija), nedostatku demokracije i strategiji neoliberalizma te različitim sudarajućim strategijama i igrama. Za opis ove krizne situacije i deformaciju projekta Beck i Grande rabe izraz »deformirani kozmopolitizam«. A baš on je plodno tlo produkcije različitih tipova euroskepticizama.
Stanje »deformiranoga kozmopolitizma« Beck i Grande opisuju na ovaj način: »Te deformacije imaju brojne uzroke: egoizam država članica, interese gospodarstva i asimetrije utjecaja na političke odluke u EU, tehnokratski politički pristup supranacionalnih institucija, slabost aktera civilnoga društva.«
Deformacije otežavaju zaokruživanje projekta. Otklanjanje njihovo nije moguće bez novih reforma, politika i strategija. Birokratizacija sustava tip je deformacije s kojima se moraju susresti protagonisti projekta Europa.
Proširenje kluba članica neizbježno prati rast birokracije. Birokracija kao racionalni tip organizacije jedini je racionalni sustav uprave koji ima tendenciju rasta unutar svake institucije ili sustava, a poglavito unutar jednog mega sustava, koji je dosegnuo gornju točku upravne izdrživosti i (ne)mogućnosti vladanja.
Gomilanje činovništa u središtu i upravnim središtima Unije, s produkcijom uglavnom unificirajućih i birokratsko iritirajućih te pokatkad smiješnih pravila, guši mogućnost demokratskih inicijativa. Tržište i birokracija dosezi su i vrhunci Unije. Tu valja dometnuti i mir kao najvažniji proizvod Unije. Ali što ćemo s demokracijom?
S demokracijom nešto teže ide, pa se trebaju pronaći novi oblici, koji bi mogli biti kompatibilni s kozmopolitskim tipom novoga empirea Europa. Izravna, konsocijacijska, digitalna demokracija, referendumi, poticanje civilnoga društva i svih oblika transnacionalne demokracije, s većim uključenjem građana, možda bi to bio neki put razvoju demokracije Europske unije? Sve članice Unije imaju zavidan stupanj konsolidirane demokracije, a Unija kao takova pati od nedostatka transnacionalne, kozmopolitske demokracije. To je pomalo luckasto, ali istinito!
I određenje projekta Europa spram neoliberalizma mora biti jasno i razgovijetno, ako se želi sačuvati socijalna kohezija Europe. Tržišni fundamentalizam ne doprinosi socijalnoj koheziji Europe. Pronalaženje mehanizma razvoja tržišta i uskladbe s aspektima socijalne državnosti i solidarnosti trebali bi doprinijeti kakvoj takvoj socijalnoj koheziji.
Osim toga, svede li se neoliberalizam samo na gospodarstvo, onda dotičnik nije baš prijateljski nastrojen spram koncepta Europa. On se ne poklapa s njezinom socijalno političkom filozofijom. Zatim se ne poklapa sa zamišljenim granicama Europe, jerbo on nije ograničen na jednu globalnu makroregiju kao što je Europa. Njegov prostor je cijeli svijet. Dakle, globus, a ne neka, samo jedna od makroregija svijeta, koja makroregija ima ambiciju uspostave novog empirea, doduše kozmopolitskoga tipa, različitog od starih modela i tipova empirea.
Neoliberalizam se ni u kojem slučaju ne može uklopiti u zamišljene granice Europske unije. One mu ništa ne znače. Ujedno su mu teret. U tim se granicama osjeća neslobodno, tijesno, te teško može hodati u cipelama sa željeznim kuglama na petama. Njemu valja dalje ići! Dalje preko granica zamišljene makroregije!
Koliko mu je još uopće stalo do konstituiranja jedne nekonzistentne, fragilne velike udruge država, kada te i takve države i same ponekad ne znaju kako bi oblikovale Europu i Europsku uniju? I što, zapravo, hoće u odnosu na Japan, Kinu, Indiju i Ameriku u novoj velikoj igri svijeta?
Kao što se društveni znanstvenici sudaraju zbog metodološkog nacionalizma i metodološkog kozmopolitizma (Beck, Grande), tako se i u praksi sudaraju akteri oko konačnog izgleda i dovršenja projekta. U sudaru nacionalne i postnacionalne Europe, one moderne i drugomoderne, moguće je prepoznati sve nedostatke i deformacije projekta, kao i konceptualna razilaženja i različite tipove otvorenih konfliktnih linija, kako onih po ideološkoj, tako i po klasnoj i regionalnoj osi.
Tomu valja pridodati konflikte oko ustroja Unije, Ustava, njezine vanjske, vojne i diplomatske politike te onoga što ona uopće želi igrati u globaliziranome svijetu. Država nije, a superdržava teško će postati.
Tako jedan projekt u obliku »deformiranoga kozmopolitizma«, ako želi preživjeti i razvijati se, mora razmisliti o reformi i rekonstrukciji. Ništa nije vječno i trajno, sve se kreće i sve je mijena. Ako je sve mijena, možda će se ovaj projekt iskristalizirati nešto malo u smislu jasnijih vlastitih strateških ciljeva. I to u svijetu udaljenom od ugljena i čelika, kada je nastao, a bliže, dakle, umreženom ili svijetu određenom kao mreža.
Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)