Strategije politike druge moderne

Žilavost nacionalnih državnosti i smanjivanje maksimiranoga cilja pokazuju sve poteškoće političke dimenzije EU kao gospodarskog diva i političkog patuljka

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Neki teoretičari postnacionalne državnosti smatraju nacionalne države produktima druge moderne kojima je navodno odzvonilo. Tako se negdje piše i zbori o svršetku, a negdje o ukidanju nacionalnih država. Isto kao što se, nekad, u kontekstu jedne druge ideologije i utopije pisalo o »odumiranju država«.
Ni jedna teza, kako u kontekstu neoliberalnom, tako i onom marksističkom, nije pronašla potvrdu u stvarnosti. Jedna je u sklopu velikoga tranzicijskog praska otputovala u političku arheologiju, a druga se teorija globalizacije politike ili teorije transformacije suočava s ozbiljnim izazovima na terenu.
I to baš na terenu projekta Europa, u kojem žilavost pojedinih nacionalnih državnosti nadilazi globalizacijske i transformacijske kapacitete politike u kontekstu druge moderne i kozmopolitskog koncepta empirea Europa.
Makroregionalno ekonomsko politička udruga država EU trebala bi više voziti na premisama transnacionalne državnosti i kozmopolitske suverenosti. U sudaru s vlastitim egoizmom, članice te udruge olako su se odrekle nekoga čvršćeg političkoga konstitucionalnoga okvira, i tako pokazale što im, zapravo, jest transnacionalna državnost. Samo tek puki minimalni politički okvir ili kišobran, kako bi se pod njega smjestile. A mislilo se kako bi politički projekt Europa, koji je sada u očitoj krizi, trebao biti praktičnim primjerom uspješno provedene globalizacije politike. Nadalje se pokazalo, a to se i kod Becka može vidjeti, kako se u pokušaju tvorbe europskoga empirea nacionalne države ne raspadaju, već se samo minimalno preobličuju i prilagođavaju paradigmi globalizacije politike.
Naglasak je na minimalnoj transformaciji u kontekstu druge (političke) moderne, ali ne na tragu nekoga revolucionarnoga prekida s političkom tradicijom prve moderne.
Izraz »minimalna transformacija« upotrebljavam kako bih opisao raskorak očekivanja dublje preobrazbe nacija država u udruzi država EU, na tragu globalizacije politike nadnacionalno državnih premisa i iskustvenoga stanja koje je potvrđeno odustajanjem od maksimuma, tj. Ustava, i prihvaćanja novog Ugovora koji je, čini se, ispod snage ili kapaciteta Ustava.
Žilavost nacionalnih državnosti i smanjivanje maksimiranoga cilja pokazuju sve poteškoće političke dimenzije EU kao gospodarskog diva i političkog patuljka. Beckova je teza, koju ovdje još jedanput valja naglasiti, kako nacionalne države u doba druge moderne ne nestaju, »ali se svojom integracijom u obuhvatniji savez vlasti transformiraju u kozmopolitske države« (str. 97-98).
Ovdje je naglasak na integraciji, transformaciji i novom političkom kozmopolitizmu. Koliko god se njemu naginjalo, toliko se od njega praksa udaljava. Naime, politička praksa nacionalnih država udruge država EU pokazuje sudar dviju strategija. Strategije nacionalne državnosti političkoga realizma i strategije političkoga kozmopolitizma.
Prva bi se mogla odnositi na ono što Beck opisuje pojmom »nacionalna životna laž«, govoreći o tvrdoj i mekoj, pri čemu se tvrda oslanja na tezu o potpunom povlačenju iz EU (tvrdi euroskepticizam i nacionalizam), a meka podupire veću ulogu i nadležnost zemalja članica u odnosu na neku nadnacionalnu ili transnacionalnu državnu strukturu.
Njima nasuprot stoji konkurirajuća kozmopolitska strategija jedne može biti nove res publice. Ili u izvorniku kod Becka i Grandea: »Ono što nastaje i što treba shvatiti jest nova res publica: kozmopolitski empire Europu« (str. 71). A taj »kozmopolitski empire Europa« ima obilježja »posthegemonizma«, pa se pokušava misliti kao »nova paradigma« politike.
Zatim pokazati kao razlika starih oblika imperija i novog shvaćanja europskog empirea čija obilježja Beck i Grande ističu, kako bi pokazali smisao toga novog koncepta političkoga. A ta su obilježja »asimetričan poredak vlasti«, »otvorena varijabilna prostorna struktura«, »multinacionalna društvena struktura«, »integracija pravom, konsenzusom i kooperacijom«, »blagostanje naspram sigurnosti«, »horizontalna i vertikalna institucionalna integracija«, »moć mreže«, »kozmopolitska suverenost«, »ambivalencije ukidanja i uvođenja granica«, »emancipacijski kozmopolitizam naspram despotskom kozmopolitizmu« (Beck i Grande, str. 87- 97). Kozmopolitsku dimenziju države imaju prihvaćanjem zajedničkih normi na nadnacionalnoj razini i odricanjem dijela pravne nacionalno državne ekskluzivnosti, s elementima kozmopolitske suverenosti. Glede te transformacije Beck i Grande kažu:
»Produkt te transformacije od autonomnih nacionalnih država u samodisciplinirane članice europskoga empirea nazivamo kozmopolitskim državama. Logika samosvladavanja državne sile u Europi pretpostavlja kozmopolitizaciju europskih nacionalnih država« (str. 104).
Taj novi kozmopolitski empire Europa, što se temelji na zajedničkim nadnacionalnim institucijama, konsenzusu, kooperaciji bez »imperatora« (U. Beck) te uskladbi nacionalnih i europskih dobrobiti, unatoč uspostavljenom miru, ima konfliktnu narav i strukturu te čini minimalni tip preobrazbe nacionalne države u transnacionalno državnu ili kozmopolitsku državnost.
Promatra li se taj novi politički kozmopolitizam u kontekstu nacionalnih interesa, onda se prihvaćanje elemenata kozmopolitske državnosti mora shvatiti opet iz konteksta nacionalnih interesa, poradi toga što je na nacionalno državnim pojedinačnim razinama prihvaćena korisnost kozmopolitizacije, ali je kako vidimo, zbog egoizama ili »deformiranoga kozmopolitizma«, najbolja ako se pojavljuje u minimalnom obliku.
Njezina dobra strana je isključivanje sile kao komunikacijske valute među članicama udruge država EU, a loša strana za europske integralističke maksimaliste što se ta kozmopolitizacija ne može podići na neku višu političku potenciju, nekoga za njih daleko snažnijeg i ozbiljnijeg saveza.
Potonjemu tvorbu mute igrači - egoistične države članice, kojima je strategija realne državnosti i maksimiranja interesa s toga naslova daleko milija i interesnija od realizacije ili ozbiljenja kozmopolitizacije nacionalnih država.
Projekt političke kozmopolitizacije Europe biva opstruiran od onih koji se zalažu za njegovu provedbu. Njegovi najveći prijatelji ujedno su mu tihi protivnici. Opstruirajući akteri! Pokazuje se kako je zaštitna marka projekta bog Janus. A moglo bi se pokazati kako bi projekt s takvim »bogom«, u sudaru s daleko jačim globalizacijskim silama, mogao izgubiti globalizacijsku »tekmu«.
A Unija bi se, je li, htjela igrati globalnoga igrača? S takvim opstruirajućim igračima zacijelo neće prijeći vlastite makroregionalne granice, i u odnosu na globalnost prijeti joj opasnost redukcije na makroregiju te samoisključivanje iz utrke stjecanja statusa globalnoga igrača. S takvom »kašetom brokava«, tj. »kašetom »strategija, isključivih aktera, »deformiranoga kozmopolitizma« i konfliktnih linija - status globalnoga igrača ostaje i dalje upitan, a možda i sanak pusti.
Centar za politološka istraživanja - www.cpi.hr