Zašto Europa, a ne cijeli svijet?

Neoliberalizam, kao pogonsko gorivo nove ekonomske paradigme povezivanja svijeta u cjelinu, ne podnosi nikakve makroregionalne granice ili zamišljene crte ekonomsko političke Europe

ANĐELKO MILARDOVIĆ

Neoliberalna Europa vezana je uz raspre glede konceptualnih pitanja. Ako je ishodište nove Europe neoliberalizam s tržišnim fundamentalizmom, onda se projekt Europa uokviruje iliti uramljuje u logiku kapitala.
Što je onda projekt Europa, gledan iz kuta neoliberalizma? Ništa drugo do li projekt velikoga tržišta ili supermarketa, kojemu onda nije stalo toliko do profiliranja i političke dimenzije Unije, koliko do širenja tržišta, pa se onda proširenje Europe, gledano iz toga obzora, može motriti tek kao širenje tržišta i uvećavanje potrošačke mase, koja će u društvu spektakla i medijskoga reklamnoga komercijalnog zaglupljivanja gutati proizvode i zadovoljavati interese kapitala i ambicije potrošačke unifikacije Europe.
Pokušaj ostvarenja koncepta Europa na neoliberalnim zasadama, ovdje ne ulazim u politički liberalizam, Beck naziva »neoliberalnom životnom laži« kao sastavnicom izobličenog projekta kozmopolitske Europe. Prema dotičniku ta ista »neoliberalna laž« polazi od teze o konstituiranju Europe kao »nepolitične tržišne Europe«, koja u krajnjoj konzekvenci producira model »minimalne političke Europe«. Malo politike, više tržišta i još više tržišta te slabiji politički okvir.
Neoliberalizam kao pogonsko gorivo globalizama, odnosno nove ekonomske paradigme povezivanja svijeta u cjelinu, ne podnosi nikakve makroregionalne granice ili zamišljene crte ekonomsko političke Europe. U tome smislu i nije mu stalo do tvorbe neke jače politički strukturirane Europe. Potonja je danas u odnosu na globalne igrače neozbiljni akter međunarodne zajednice, čija je skupna moć ispod crte moći velikih nacionalnih država u svijetu, premda se ona pokušava igrati nekoga novog kozmopolitskog empirea.
No stvari unatoč dobrim nakanama izgledaju drukčije. Katedrala tržišta gura i poništava katedrale duha i europske raznolikosti, a neoliberalizmu je svejedno s obzirom na njegove ideologijske postulate gdje on igra igru tržišnoga fundamentalizma. Unutar EU ili neke druge makroregije svijeta.
Beck primjećuje zabludu čistog neoliberalnog koncepta. Ovaj posljednji ne može preživjeti bez minimalnog političkog uokviravanja unije. Mora računati bar na neka zajednička pravila igre emitirana iz nekog središta, bilo nacionalno ili nadnacionalno državnoga. Dobro, ne želi previše petljancije u tržište, ali kad mu poslovi ne idu ponajbolje, priželjkuje minimalno političko uplitanje, naravno iz regulacijskih razloga, kada postaje mlohav i samoregulacijski nemoćan.
Neoliberalizam i neoliberalni koncept Europa kod Becka se javlja kao jedna moguća »strategija kapitala u procesu europeizacije«. Moguće ga je opisati u obliku kuće trokatnice. Na prvome katu prebiva nacionalni neoliberalizam, na drugome europski, a na trećemu globalni. Nacionalnom neoliberalizmu Beck pripisuje obilježja »antieuropske strategije«, s naglašenom protekcionističkom ulogom nacionalnih država, kojemu je samo po geofizičkom širem prostoru gospodarske igre blizak »europski protekcionizam«, koji štiti interese europskoga tržišta.
Nadnacionalnom ili europskom neoliberalizmu pripisuje se proeuropejstvo, premda ga na jednom mjestu Beck doživljava kao članak niza poremećenog ili deformiranoga europskoga kozmopolitizma. Njegova su obilježja u pokušaju svođenja »na stvaranje velikoga, jedinstvenoga, slabo reguliranoga unutrašnjeg tržišta« (str. 187).
Logično je da ovoj strategiji treba »minimalna« transnacionalna politička državnost, ako se to može reći, i nije zainteresirana za neku veću političku integraciju. Zato koliko god bila proeuropska u kontekstu stvaranja EU kao globalnog igrača, ova je strategija protueurounijska. Ovom se strategijom, po Becku, žele postići »ukidanje granica u gospodarstvu«, slobodno kretanje roba, ljudi i kapitala i »smanjenje nacionalnih subvencija«.
Jedno su ciljevi ove strategije, a drugo je realnost! Primjerice, što možemo reći glede slobodnog kretanja ljudi »neoliberalne Europe«, koja je aktivirala višegodišnji zamrzivač glede zapošljavanja ljudi iz novih članica s Istoka Europe?
Dalje, ne možemo zaobići činjenicu da im je daleko draže slobodno kretanje kapitala od slobodnog kretanja ljudi. Prvo je manji, a drugo veći rizik u kontekstu europskoga društva rizika vezanog uz migracije, kako legalne, tako i one ilegalne.
Na trećem katu kuće neoliberalizma prebiva globalni neoliberalizam. Potonji je u intervalu »osamdesetih i devedesetih godina znatno pridonio razvoju europskog projekta, ali je njegov odnos prema Europi proturječan« ( Beck i Grande, str. 188). A onda mi valja dekodirati njegovu proturječnost! Pridonosio je globalizaciji EU i prilagodbi na globalizaciju. To je činjenica! No bit je njegova sloboda bez fizičkih, zatim političkih granica. Ide li se iz njegove biti, dolazi se do odgovora na pitanje o naravi njegova proturječja.
Naime, zašto bi on po logici vlastite (neo) liberalne filozofije uopće podupirao EU, kad je njemu svijet malen? Prema tomu, a u kontekstu njegove ekonomske i političke filozofije, Beck se s pravom pita »zašto Europa, zašto ne svijet? Cilj globalnoga neoliberalizma nije samo stvaranje jedinstvenog europskog tržišta već i liberalizacija gospodarstva diljem svijeta« (str. 188).
Dva brata neoliberalna, jedan europski i jedan globalni, sudaraju se u pitanju sloboda i granica ili okvira igre kapitalske moći. Jedan bi htio igrati neoliberalnu makroregionalnu, a drugi globalnu neoliberalnu igru. Za čvršće političko povezivanje EU s nekom regulacijom nisu zainteresirani, pa im svađa oko Ustava vjerojatno ide u prilog, a za neuspjesima tvrdih europskih političkih integralista krokodilske suze zacijelo neće roniti.
Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja (www.cpi.hr)