Topusko – tajna legende o »zlatnom teletu«

Nalaz na mjestu Turska kosa potvrđuje postojanje misterioznog svetišta na otvorenome, odnosno paljevinskog mjesta za žrtvovanje

U dubokim šumama u okolici Topuskog, na uzvisini skrivenoj od pogleda, nalazi se zagonetno pretpovijesno arheološko nalazište – Turska kosa. Nije baš da samo u velikom svijetu arheolozi otkrivaju čudesne tragove izumrlih civilizacija! Međunarodna ekipa arheologa pod vodstvom Laze Čučkovića, kustosa Gradskog muzeja iz Karlovca na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine istražuje misteriozno nalazište.
Više od dvadeset godina istraživanja posvetio je Lazo Čučković ovom ilirskom svetištu na kojemu je nađeno gotovo 500 idola (!), što je brojka višestruko veća nego na svim drugim lokalitetima u Hrvatskoj i Bosni.
Za razliku od nekih svojih kolega koji užurbano razglase i jedno svoje otkriće, Čučković je proučavao dva desetljeća prije no što se odlučio za izložbu što će pod nazivom »Markovo zlatno tele« predstaviti tajanstvena otkrića 2008. godine.
Lokalne legende još su šezdesetih godina svjedočile o potrazi amatera za »zlatnim teletom«, točnije zlatom skrivenim u šumi na predjelu Turska kosa, mjestu za koje je narod vjerovao da je ukleto. Ti su entuzijasti pronašli prve glinene predmete, što je dovelo do istraživanja arheologinja Tereze Bauerlein i Višnje Plemić, kojima su baš ti »lokalci« darovali prve nalaze za muzejsku zbirku.
Kako ističe Lazo Čučković, od 1981. počinju sustavna istraživanja u organizaciji Gradskog muzeja iz Karlovca, prekinuta izbijanjem rata i obnovljena tek prošle godine. Već je na početku bilo jasno da je riječ o osobitom nalazištu na kojem se odvijalo idolopoklonstvo. Na dijelu Turske kose zvanom Pogledalo arheolozi su otkrili manje utvrđeno naselje koje je štitilo južni prilaz velikom pretpovijesnom naselju u šumi. Pokusna sondiranja pokazala su da se tu živjelo u prvom tisućljeću prije Krista. U blizini utvrde prema predjelu nazvanom Božjakovina nalazila se nekropola na kojoj je utvrđeno postojanje skeletnog i paljevinskog ukopa te zanimljiva kultna mjesta u blizini.
Na jednom od tih misterioznih kultnih mjesta nađeno je gotovo 500 figurica od pečene zemlje. Tragovi objekata nisu otkriveni, jedino je prostor kultnog mjesta malo ukopan i ograđen niskim nasipom od ilovače unutar kojega su nađene i životinjske kosti, predmeti od kosti, kamena, stakla, bronce, željeza i brojni keramički nalazi.
»Može se uočiti da su posude tu bačene i namjerno razbijene, što nas vodi do obreda libacije (žrtve ljevanice), koji je bivao popraćen ritualnim razbijanjem posuda u kojima se nalazila tekućina, a običaj je bio dosta raširen u Ilira«, ističe Lazo Čučković.
Ta je keramika mnogo finije izrade od one iz naselja, što upućuje da su i figurice imale obredne namjene. Ono što je vrlo važno napomenuti jest da je većina figurica nađena u slojevima koji su bili izloženi vrlo visokoj temperaturi, što stvara pretpostavku da su tu spaljivani pokojnici, donošene daće, te da su se prinosile žrtve-paljenice i ljevanice.
»Sve nas to upućuje da je u ovom slučaju riječ o svetilištu na otvorenome, odnosno paljevinskom mjestu za žrtvovanje«, naglašava arheolog. Najstariji figurativni prikaz su realističke antropomorfne noge nastale na samom kraju brončanoga doba oko 800. godine prije Krista, što dokazuje pojavu studiozno izrađenih figurativnih prikaza nakon intenzivnog geometrijskog perioda.
Vjerojatno se zbog velikih društvenih promjena potkraj brončanog i početkom željeznog doba javlja takva potreba za izražavanjem duhovnih nazora«, objašnjava Lazo Čučković. Nakon prikaza antropomorfnih nogu otkriveni su trapezoidni privjesci s urezanim motivom nošnje koji su najvjerojatnije služili kao amuleti, a prikazani su na ogrlicama. Prikaz tjelesnosti na amuletu je zanemaren, a pažnja je posvećena prikazu simbolične nošnje (grubo naznačene oči, pektoral na grudima, nabori suknje i dugmad). Zanimljivo je da se slični načini prikaza ljudskog lika nalaze i u Sloveniji (Ormož) i Bosni (Kekića glavica).
Najbrojnije su antropomorfne figurice jednostavnog tijela s precizno izvedenim naglašenim metalnim nakitom. Figurice te skupine najčešće su oblog tijela iz kojega izlaze kratke ruke i noge te glava bez pojedinosti lica. Od nakita su nađene nazubljene ogrlice (torkvesi) te figurice s više ogrlica.
Često su prikazani privjesci i pojasne kopče. »Najpravilnije bi bilo tako oblikovane predmete povezati s kultom pokojnika, jer slično stanje nalazimo u grobovima koji se nalaze nekoliko metara dalje od kultnoga mjesta s figuricama«, kaže Čučković.
Repertoar na idolima prikazanog nakita prilično se dobro podudara s nalazima metalnog nakita u skeletnim grobovima. Dakako, kako nije za vjerovati da su ondašnji umjetnici imali svijest o tome što će se s pokojnikom dogoditi, tijela su samo površno oblikovana, dok je naglašen nakit isticao društveni status pokojnika.
Kako je spaljivanje starija tradicija kasnoga brončanog doba, a skeletno sahranjivanje odraz ilirskih zajednica s juga, moguće je da »su figurice na kultnom mjestu samo ritualno spaljivane da bi se zadovoljio stari običaj, a može se pretpostaviti da su pokojnici spaljivani na samom kultnom mjestu«, ističe Čučković.
Dušu su stari Grci zamišljali kao nešto što nema lika, a najvrjednije je u čovjeku, ili kao idol (dolazi od grčkog eidolion »lik«) – sićušnu figuru koja nakon čovjekove smrti izlazi iz tijela u obliku ptice ili kakva drugog krilatog bića, kao dah ili kao sjena, koja nakon čovjekove smrti ima ljudski lik, živi kao čovjekov dvojnik, javlja se u snu i može se dozvati. Stoga se može pretpostaviti da položaj ruku na idolima s Turske kose podsjeća na izlazak duše. Na nekima je, pak, naznačeno perje, a u tom smislu nađeni su i prikazi takozvanih ptičjih lica. Nalazi zvečki na kultnom mjestu otvaraju pak pretpostavku da je na tom mjestu mogao biti održavan i ples.
Figurice ritualno probijene ili s namjerno otkinutim dijelovima tijela, naglašava Čučković, upućuju na nejasne magijske radnje (teško je razlučiti da li je riječ o želji da se slično dogodi zamišljenoj osobi, što je često vjerovanje u mnogih naroda, ili su to radnje kojima se utječe na duše pokojnika). Drastičan primjer su figurice probodene kroz slabinu ili s izvađenom utrobom.
Posebno su zanimljivi ležeći i slobodno stojeći rogoliki idoli. Simbolika rogova vrlo je stara i potječe od paleolitskih crteža pa sve do današnjih pokladnih običaja. Međutim, ni česti nalazi rogovlja na kultnom mjestu ne »daju dovoljan dokaz da su rogove nosili ljudi prilikom obreda«. Posebno je zanimljiva figura nađena izvan kultnog mjesta koja je stajala na rubu okrugle rupe na čijem se dnu nalazio vlažni pijesak.
Posve blizu izvire potočić koji teče uzduž nekropole s kultnim mjestima, što navodi da je to možda posvećeni izvor gdje je vađen pijesak za ritualne obrede. Tako bi taj nalaz u molitvenom položaju mogao biti idol u doslovnom smislu kako ga doživljava i moderni čovjek.
Životinjske figurice su vrlo stvarno prikazane. Figura krave ima izduženu glavu sa širokim čelom, ne glavi se vidi gdje su bili rogovi, uši su pažljivo oblikovane, a oči, nozdrve i usta jasno naznačeni. Čučković pretpostavlja da su te figurice zamjenjivale žrtvene darove (votive). Štoviše, u starijim slojevima kultnog mjesta česte su životinjske kosti, dospjele kao žrtveni darovi ili popudbina pokojnicima.

Marina Tenžera