Efektna glazbena komika

Redatelj Krešimir Dolenčić istaknuo Gotovčevo djelo kao komičnu operu u kojoj pulsira svjež scenski život

Novu sezonu Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci otvorilo je u srijedu najpopularnijim djelom hrvatske glazbene baštine, Gotovčevom komičnom operom »Ero s onoga svijeta«. Redatelj Krešimir Dolenčić nije upao u zamku da predstavi to djelo poput komada iz glazbeno-scenske arheologije.
Dolenčić je istaknuo »Eru s onoga svijeta« kao komičnu operu u kojoj pulsira svjež scenski život. Redatelj kroz bogati niz komičnih situacija i efektnih zapletaja prikazuje ljude s vrlinama i manama, humorom i nestašlucima, koji kroz satiru hrle idejnoj kulminaciji djela – pothvatu bogatog seljaka Miće, koji želi ispitati dušu i ćud djevojke koju voli.
U toj stvaralačkoj težnji redatelju su pomogli Dalibor Laginja lucidnom scenografijom, Dženisa Pecotić, čiji kostimi uvijek nose pečat originalnosti, osobito u minijaturnim ukrasima, zatim Deni Šesnić, uvijek novim oblicima svjetla, te iskusna Ljiljana Gvozdenović, koja je uz ostalo dosegnula kraj predstave neobuzdanim veseljem velikoga završnog kola.
Svi su oni pomogli redatelju da istakne smisao za dramatsko oblikovanje predstave, a koji je zapravo u svakom Gotovčevu djelu značajno prisutan. Naravno, sve je to u izvanrednoj Gotovčevoj sposobnosti da stvori glazbeni humor, tako rijedak u cijeloj povijesti opere, osobito komične.
Znamo da su slovenski tenori Šimenc, Gostič, Žunec i Šutej, a sada i Lotrič oblikovali Miću kao obješenjaka, vragolana i spadala. Za svakoga tenora Mićo je interpretativna pustolovina, koju svi gledatelji dobro poznaju čim se uz raskalašeni bećarac javlja kao Ero s onoga svijeta.
Miljenko Đuran u ulozi Ere morao je dosegnuti taj dobro znani lik, a nakon toga oblikovati svoju osobnu kreaciju ne zanemarivši glazbenu složenost, koja se najvećim dijelom odvija u visokom registru. Đuran je to djelomice nadoknadio sjajnim glumačkim ostvarenjem. Đula može biti zaljubljena, naivna kao lik, ali mora biti isto tako iskusna sopranistica koja nadmoćno dominira u lirskim scenama. Valentina Fijačko je stvorena za Đulu, no njena se velika zvučnost mora lirskije očitovati u poznatim tužaljkama. Nelli Manuilenko u dobroj je mjeri uspjela koncipirati dvojnost lika Dome kao zle maćehe, ali i udove koja žali za umrlim Matijom.
U delikatnoj ulozi Sime mlinara Robert Kolar efektno je glumački i pjevački odigrao taj lik. Međutim Kolar bi trebao posvetiti više pozornosti svom donjem tonskom registru, koji nije previše zvučan. Osobito valja istaknuti izvrsnu uvježbanost zbora, posebno soprana i alta, koje je uvježbao Igor Vlajnić.
Dirigent Ivo Lipanović lijepo je s orkestrom naglašavao razuzdanost uvodnog bećarca i dramsku napetost radnje uz rijetke dijelove tonski prejakog intenziteta. Na kraju spomenimo da se od 3. listopada do 20. prosinca ove godine održavaju 15. Zajčevi dani, koji su također u srijedu simbolično otvoreni.

Ratko Čangalović