Gospodari ili Indijanci na svom otoku?

Dobitna kombinacija, osobito za mlađe naraštaje Višana, bila bi kombinacija (ekološke) poljoprivrede i turizma

Predbožićno je vrijeme. Naranče i limuni zriju. Koledari se spremaju za pohode po kućama. Za svoje božićne pjesme bit će darivani hibom čuvanim u ružmarinovu i lovorovom lišću za blagdane u prosincu. Hib se reže na tanke fetice i uz ćakulu nudi prijateljima s bićerinom travarice.
Tako je bilo nekada na otoku Visu, iako naranče i limuni u ovo doba godine i dalje zriju. A tradiciji spravljanja i darivanja hiba te pohodima koledara pokušava se udahnuti novi život.
Hib je pogača od samljevenih suhih smokvi pomiješanih s aromatičnim biljem i s malo travarice potrebne da se smjesa zamijesi i oblikuje u kolut te osuši na suncu. Spravljale su ga žene viških težaka kojima je kaloričan hib davao snagu za teške vinogradarske poslove. No, bio je omiljen na trpezama svih otočana.
Danas hib sa svojom ženom spravlja Velimir Mratinić, tridesetsedmogodišnji poljoprivrednik iz Visa. Tradicionalni otočki proizvod »lansirao« je po raznim gradovima od Dubrovnika do Varaždina. A hib je »došao« zahvaljujući Velimirovu kucanju na razna vrata i sudjelovanju na sajmovima i do Švicarske.
»Na otoku se može živjeti ako znate što hoćete, ako ste uporni, strpljivi i vrijedni. Ima problema, al' kako se oni pojavljuju tako se i rješavaju«, kaže Velimir, dodajući da se hib još uvijek radi. Kako na otoku danas nema dovoljno smokava, priprema se na sadnju prve plantaže smokvi na Visu, na površini od oko jednog hektara.
Velimir Mratinić je i predsjednik Udruženja obrtnika otoka Visa, koje broji 180 obrtnika, najviše ribara, i Udruge strojni prsten koja okuplja vlasnike poljoprivredne mehanizacije. »Preko udruge, na osnovi projekata, nabavljamo novac za kupnju različitih poljoprivrednih strojeva. Usluge pružamo svim poljoprivrednicima, bez obzira jesu li ili nisu članovi udruge«, kaže Velimir. Mlade ruke članova udruge u zadnjih su pet godina posadile 30 hektara plantažnih vinograda bugave i plavca.
»Nastojimo udruženo graditi 'brand' naših otočkih proizvoda za što su preduvjeti uklanjanje skepse i 'spuštanje' suviše ambicioznih«, kaže.
Velimir ima i stado od 120 ovaca. Nadmašuje ga jedino njegov rođak sa stadom od 230 ovaca, a ukupno je na otoku oko šest ovčara i oko 600 grla ovaca i koza.
»Veća stada do početka osamdesetih godina 20. stoljeća nisu bila prisutna na Visu jer su na poljoprivrednim površinama uglavnom bili vinogradi. No, bilo je mnogo više ovaca i koza. Svaka je obitelj, naime, radi mlijeka imala nekoliko grla«, kaže Velimir.
Novost na otoku, iako ne tako nova, su i masline. Počele su se saditi unatrag petnaestak godina. Na zahtjev maslinara Poljoprivredna zadruga »Podšpilje« ima i prešu za masline. Srećko Roki, upravitelj te zadruge, kaže da na otoku ima ugrubo oko 30.000 stabala maslina. »Prošle godine proizvedeno je 50.000 litara maslinova ulja. No, smatram da maslina nije isplativa poput grožđa«, kaže. Glavna djelatnost zadruge je proizvodnja vina. Zadrugarskih vinograda ima na oko 60 hektara površine, a daju oko 50 vagona grožđa ili 30 vagona vina. Jedan vagon ima 10.000 kilograma.
»Proizvodnja grožđa na otoku je između 10 i 20 posto od realnih mogućnosti. Još pedesetih godina prošlog stoljeća godišnje se ubralo oko 800 vagona grožđa, a prošle godine svega 100 vagona, no godina je količinama bila slabija, ali kvalitetom jako dobra«, rekao je Niko Roki iz Pliskog polja, predsjednik Udruge vinogradara i vinara otoka Visa, dodajući da se od početka šezdesetih godina 20. stoljeća površine pod vinogradima smanjuju.
»U zadnje četiri godine situacija se popravlja, posađeno je tridesetak hektara novih vinograda. Za sadnju jednog hektara vinograda Ministarstvo poljoprivrede daje poticaje od 47.000 kuna, a za obradu oko 700 eura po hektaru. Grad Vis i Županija subvencioniraju sadnice«, kaže Niko Roki, koji od 2005. ima potvrdu ekološkog proizvođača. Uskoro bi trebao početi natječaj za raspodjelu državne zemlje poljoprivrednicima.
Vis ima potencijala i za uzgoj povrća. No, trebalo bi sakupljati kišnicu te zimi stvarati akumulacije jer izvan turističke sezone ima viška vode pa se može crpiti i čuvati u spremnicima. »Mogao bi se pokrenuti nekadašnji uzgoj rajčica i njihovo sušenje, što je također tradicija otoka«, kaže Velimir.
Na poljima uz Komižu raste salata. »No, uzgoj je orijentiran samo na studeni, prosinac i siječanj, poslije više niste konkurentni, a ljeti nema vode«, kaže tridesetdvogodišnji Toni Ilić, direktor Poljoprivredne zadruge Komiža. I ta je zadruga uglavnom orijentirana na proizvodnju vina. Ove godine je od oko četiri vagona grožđa proizvela oko tri vagona vina. Komiška zadruga otkupljuje i rogač. Melje ga u svom mlinu i prodaje kao brašno u vrećama od 40 kilograma. »S prodajom nemamo problema, pa bi bilo dobro da rogača ima više, no nedostaje mladih za sadnju i berbu. Prošle godine je ubrano oko 100 tona rogača, a ove svega 20 tona«, kaže Toni. Otkupna cijena za kilogram rogača je dvije kune, a Zadruga ju nastoji podići na tri. Rogač se brao do početka studenoga.
U većini vrtova u Komiži rastu naranče i limuni, no jedina plantaža je u samoj Komiži na oko 6000 metara četvornih. Interesa za veći plantažni uzgoj nema.
»Smatram da si otok više ne bi smio dozvoliti monokulturu, to jest uzgoj samo jedne kulture, što je nekada demografski dotuklo otok. Sva ekonomija ovisila je o vinovoj lozi, došla je bolest, desetkovala vinograde i potaknula iseljavanje«, kaže Velimir.
Najviše se mlađih ipak odlučuje za turizam, a često i za kombinaciju poljoprivrede i turizma.
»Otok Vis je oduvijek pružao uvjete za dobar i stalan život. Ima prirodne preduvjete za raznoliku poljoprivrednu proizvodnju. U unutrašnjosti otoka puno je plodnih polja. No, tko će proizvoditi? Mi smo na otoku proizvod jedne negativne selekcije, najaktivnije stanovništvo raselilo se sredinom prošlog stoljeća. Sada sami sebe moramo pokrenuti, izvući iz letargije i lijenosti. Naša prednost je što, za razliku od turistički razvijenijih otoka, svoje gospodarstvo, kakvo god bilo, držimo u svojim rukama. Otočani su vlasnici kafića, restorana, poljoprivrednih površina, pa imamo šanse za dobar život, ako ćemo htjeti raditi. Ako rasprodamo svoj otok bit ćemo 'Indijanci' koji će glumit autohtono stanovništvo«, zaključuje Velimir Mratinić.

Gordana Petrovčić