San kao mogućnost predstave

»Bacači sjenki« u knjižnici »Bogdan Ogrizović« u Zagrebu - Izolirani od svjetla grada, očišćeni od zagađenja bukom, gledatelji postaju slušatelji, ležeći ispod pokrivača

Ako sveopća dominacija površnosti može biti od neke koristi, onda je najkorisnija kao izazov kojem su Bacači sjenki svojom posljednjom premijerom Odmor od povijesti Proces_grad_01 pružili pamtljiv odgovor. Izveden u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića, prvi dio trilogije Proces_grad zaključio je pokušaj »oblikovanja vlastite povijesti«, inspiriran Kafkinim Procesom, koji se punih pet godina odmata obrnutim kronološkim slijedom od svoga kraja prema početku. Slijedeći autora koncepta Borisa Bakala i dramaturško suoblikovanje Katarine Pejović, u »ne-povijesno« vrijeme grupa od petnaestak gledatelja dobila je priliku prisjetiti se osjetilne slojevitosti kazališnog znaka i značenja kojima prečesto dominiraju riječ i racionalno.
U stvaranju, ali i pristupu recipijentu, Bacači sjenki priklanjaju se intimizaciji koja je u Odmoru od povijesti doslovna - gledalište i prizorište ujedinjeni su u spavaonicu s nekoliko odjeljaka, a sjedalice zamijenjene ležajima. Izolirani od svjetla grada, očišćeni od zagađenja bukom, okruženi nenametljivom mudrošću knjiga, gledatelji postaju slušatelji s cipelama pod krevetom i zavučeni pod pokrivač. Polumrak nudi komadiće priča pred spavanje, izvođačkih ispovijesti i grupnih scena promjenjivih sa svakom izvedbom, utišanih do polučujnosti koja pristaje vremenu prije sna i nikada do kraja razaznatljivih. Škripanje ploče s pričom za laku noć, trk, daleki smijeh, šuštanje papira ili plač pridružuju se zvukovnomu bogatstvu nevidljivih zbivanja iza bijelih platnenih zidova koja izvode Jelena Lopatić, Marija Škaričić, Damir Klemenić i Bojan Navojec.
Neočekivani angažman osjetila sluha potpuno će prirodno zamijeniti uobičajeni fokus na verbalno i narativno kreirajući novi svijet podražaja na rubu budnosti. Miris i okus naranče, tihi svakonoćni razgovor s izvođačima i dugi mirni monolog emitiran u privatnosti slušalica prešutno predlažu san kao jednako iskoristivu i poželjnu mogućnost bivanja u predstavi čiji dinamičan i promjenjivi scenarij zahtijeva višestruko gledanje odnosno opetovani odmor.
S pupoljkom drukčijeg smisla
Dok priča predstave naizgled uporno izmiče ili izostaje, kao što nam izmiče i povijest zasićena nepreglednim informacijama, na njezinu se mjestu javljaju endemske pojave u 21. stoljeću poput mira ili ugode na nepoznatome mjestu, s nepoznatim ljudima, u sigurnoj neupućenosti. Nemogućnost da se SVE sazna, shvati ili kontrolira preplavljuje gledatelja kao legitiman način življenja, oslobođen suvremene panike i s pupoljkom drugačijeg smisla, koji se u predstavi dostojno slavi »buđenjem« uz razgovor i šampanjac.

Višnja Rogošić