Proglas za angažiranu umjetnost

29. salon mladih - »Salon revolucije« u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu. Umjetnici propituju ulogu umjetnosti u širem društvenom kontekstu i njezino preuzimanje odgovornosti

Salon mladih, izložba »Salon revolucije«, otvoren u subotu 4. listopada u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, može se smatrati revolucionizacijom postojećih okvira te nacionalne, revijalne izložbe koju organizira Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Prije svega, poništene su upravo te odrednice.
Naime, autorice koncepcije, kustosice Ivana Bago i Antonia Majača hrvatskoj likovnoj sceni pridružile su međunarodne autore, a »strogo« žirirane domaće (od 220 prijava odabrano je njih 12, i to uglavnom najmlađa generacija autorica i autora) i pozvane međunarodne autore - okupile su odrednicom propitkivanja uloge umjetnosti u širem društvenom kontekstu, njezina preuzimanja odgovornosti.
Uzele su pri tom u obzir povijesne okvire (primjerice, referentnu '68. kad je Salon ustanovljen), a i sadašnju situaciju. Ograđujući se od demokratskog modela izbora koji bilježi postojeće stanje, autorice koncepcije su manifestaciju preoblikovale u proglas koji snažno agitira za poziciju angažirane umjetnosti. Za razliku od većine prijašnjih izložbi koje su se uglavnom zadržavale na nestimulativnom presjeku zatečenoga i samim time nisu davale veći povod za ozbiljniju analizu scene, ovakav se pristup može smatrati uspjehom.
Zanimljivo je kako su među prijedlozima najmlađe generacije i prijedlozi ne samo studenata Akademije, nego i studenata Filozofskog fakulteta, Ekonomskog fakulteta i Grafičkog dizajna. Među radovima svojom se aktualnošću posebni ističe projekt »Stakleni Peristil« iza kojeg stoji autor pod imenom Majorian 458 (o kojem saznajemo samo da je rođen 1981. te da živi i radi u Zagrebu).
Majorian 458 odnosi se na ime rimskog cara i godinu kada on donosi edikt u kojem upozorava na teško stanje gradskih prostora i rimskih spomenika do kojeg je dovelo rušenje i nepromišljena gradnja od strane privatnih investitora, uz podršku potkupljenih gradskih službenika. Takva nedjela prema Majorianovu ediktu sankcioniraju se velikim novčanim globama i odsijecanjem ruku.
Antička se situacije prenosi se međutim u današnji Split, kojemu se predlaže interpolacija »suvremenog« objekta trgovačko-stambene namjene (unificirane dizajnerske ugostiteljske objekte na tri etaže) u praznom volumenu Peristila.
Prizivanje poznatoga neuralgičnog momenta Cvjetnog trga u Zagrebu, pitanja angažiranosti građanskih i intelektualnih slojeva, pitanja uspješnosti njihovih akcija te konotiranje tradicije umjetničkih akcija na Peristilu (Crvenog peristila '68. i drugih akcija) predstavlja veoma zaokružen i relevantan projekt koji se i dalje nastavlja razvijati putem interneta (blogovi i forumi).
Pitanje smisla izlaganja revolucionarnoga rada u okviru žirirane izložbe jedne institucije zrelo je promislio jednodnevnom intervencijom Petar Bunić, koji na dan otvorenja Salona mladih odlučuje ne prisustvovati događaju te na krovu obližnje zgrade izlaže vlastito prijenosno računalo s interaktivnom panoramskom fotografijom potpuno praznog interijera zgrade HDLU-a.
Također, vrijedi spomenuti suptilni pristup na crtežima Stefana Hausa pri poimanju odnosa moći i muške dominantnosti. U bilježenju ženskih principa u današnjem svijetu svojim pomalo Tracey Eminovskim radom »Defloracija« u predoslovnom diskursu gubi se Dina Rončević.
Kolažiranje fotografija radnika iz vremena Jugoslavije te isječaka iz onodobnih stranih modnih časopisa u domaćih tiskovinama iz doba parlamentarne demokracije u radu Nenada Kurčubića gubi pomalo smisao u retrogradnom prepričavanju već viđenoga.
Isto tako, relacioniranje pojma umjetničkog autorstva u dizajnersko-slikarskom dijalogu na temu evokacija prijelomnih povijesnih događaja 20. stoljeća, Janeza Janše iz Slovenije, ne doima se dovoljno jasnim i relevantnim iskazom. Igor Grubić, uz Labrovića »stariji gost Salona«, predstavlja se interaktivnom instalacijom i intervencijom u javnom prostoru »Revolucija to smo mi«.
Doslovno parafraziranje Josepha Beuysa i upotreba njegove antologijske fotografije kojoj se dodaju lica prolaznika koji mogu pozirati, nema dostatnu rječitost u progovaranju o socijalnim problemima kakve su imale dosadašnje Grubićeve akcije u sklopu projekta »366 rituala oslobođenja«.
Ostali hrvatski autori koji izlažu ili koji će izvesti svoje performanse su: Ivan Dujmušić, Marin Kanajet, Đuro Gavran, Božidar Katić, Iva Kovač & Nataša Tepavčević (Srbija), Ivan Latin, Matko Marković, Damir Očko, Lala Raščić & Vuneny (HR/BiH) i Karla Šuler.
Među stranim gostima svakako valja upozoriti na mladoga kosovskog umjetnika Jakupa Ferrija, koji na specifičan način progovara u traumama svoga prostora. Zanimljivi su i turski autori Kőken Ergun te Ahmet Őgüt i Rumunji Mona Vatamanu i Florin Tudor. Najintrigantniji su aktivističko umjetničke grupe Jeudi Noir iz Francuske i VOINA iz Rusije, koje vrlo izravno, i u slučaju potonje grupe često politički nekorektno, ulaze na područje društvenog i političkog djelovanja.
Osim umjetničkih radova, na Salonu revolucije gostuje i kompleksni projekt talijanskog teoretičara i kustosa Marca Scotinija »Arhiv neposluha«, koji kroz šest sekcija predstavlja filmove i video radove umjetnika i aktivista iz različitih krajeva svijeta koji se bave problematikom građanskog neposluha, borbe protiv globalizacije i privatizacije javnog prostora te bilježenjem inicijativa koje sudjeluju u javnoj sferi.
Postav dobro funkcionira u danim zahtjevnim prostornim i produkcijskim uvjetima stvarajući vrlo živi dijalog među djelima. Katalog izložbe predstavit će se 17. listopada.

Barbara Vujanović